Generalno, nemamo problem sa straight to TV dokumentarnom produkcijom na filmskim festivalima, dok god se radi o kvalitetnim i autorsko-produkcijski zaokruženim naslovima. Kao sasvim dobar primjer takve produkcije izdvajamo upravo film s ovogodišnjeg SPFF-a, “Lijeričari i zdravičari” (2013) Davora Borića, koji je maksimalno iskoristio nametnutu podžanrovsko-vremensku ograničenost HRT-ovih programskih slotova.

S druge strane spektra smjestio se film “Gibonni – S okusom soli” (2013) Nebojše Grabeža, zapravo 4. epizoda serijala “Ritam Balkana” balkanske podružnice Al Jazeere kojom autor istražuje glazbene okuse zemalja bivše Jugoslavije.

Ima li mjesta na već profiliranom glazbenom – ili bilo kojem autorskije nastrojenom – festivalu za praktički nešto bogatije opremljene TV-priloge? Ne treba biti previše pronicljiv u pronalaženju službenog negativnog odgovora portala Dokumentarni.net.

Vidjeli smo i previše vrhunskih – pa ako hoćete i kratkometražnih – dokumentaraca da bi se olako mirili s dvoplanskom Grabežovom generikom, a u kojoj prvih deset minuta filma nema apsolutno nikakve veze s njegovom naslovnom tematikom.

Nakon kratke povijesti dalmatinskih klapa, koju doznajemo iz usta pripadnika klape Cambi, na scenu stupa već dobrano isrcpljeni i poludepresivni Zlatan Stipišić-Gibonni koji u nogometnom nedjelja-srijeda-nedjelja (red već petsto puta prežvakanih tema, red snimki s koncerata) ritmu ljekovito djeluje na kroničnu nesanicu pojedinih gledatelja.

Vrijeme sunca, maslina i jeftinih one man band sintisajzera iz osamdesetih prohujalo je i u dokumentarnoj, a ne samo u domicilnoj turističkoj mašineriji. Neka dokumentarna ostvarenja jednostavno nemaju kapacitet iskakanja iz početnih televizijskih gabarita. “Ritam Balkana, Gibonni – S okusom soli” bez ikakve je sumnje jedan od takvih filmova.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here