Jedan od najpoznatijih hrvatskih snimatelja, a odnedavno i sve zapaženijih redatelja, Splićanin Boris Poljak, trenutno proživljava možda i najveće trenutke svoje celuloidne karijere. Kao direktor fotografije sudjelovao je u filmovima poput “Pisma ćaći” (2013) i “Mog zanata” (2014), a svojim voajerskim redateljskim dokumentarcem “Autofocus” (2013., Milva film i video) naosvajao se nagrada diljem balkanskog poluotoka.
No, možda i najznačajnija nagrada za spomenuti film Poljaku je sletjela jučer, i to na prestižnom A festivalu u Karlovim Varima. “Autofocus” je osvojio Grand Prix za najbolji kratkometražni dokumentarni film 49. izdanja češkog festivala, što definitivno spada u ovogodišnje vrhunce hrvatske kinematografije.
“Još uvijek mi se dojmovi nisu slegli. Jednostavno i od umora nisam svjestan cijele situacije. Treba proći još vremena kako bi mi sve došlo do svijesti. O takvim stvarima nemate vremena razmišljati. Organizatori festivala su mi se javili dan prije dodjele nagrade, pa sam morao kupiti i odijelo. Ako me pitate jesam li očekivao nagradu u Karlovim Varima, moram vam odgovoriti negativno. Inače im se ne volim nadati, pošto sam se u prošlosti svaki put razočarao kad bih imao određena očekivanja”, rekao nam je na početku razgovora Boris Poljak, odmah u prvi plan gurnuvši i ostatak ekipe iza višestruko nagrađivanog filma.
“Istaknuo bih cijelu filmsku ekipu ‘Autofocusa’, prije svega Ivanu Ivšić, zaduženu za distribuciju; Damira Čučića, prijatelja i kolegu koji mi je pomagao svojim savjetima te Martina Semenčića, dizajnera zvuka koji je također odlično radio i jednog od najzaslužnijih za konačni uspjeh ovog filma.”
Poljak je često u svojim autofokusnim nagradnim monolozima govorio o “najdosadnijem snimanju u karijeri”. Možda i jest bilo najdosadnije, ali rezultati definitivno nisu za baciti.
“Kad ste deset dana na jednom mjestu, upadnete u depresiju, bez obzira koliko sve dobro izgledalo. Počnete sumnjati u sebe i pitati se kako će vaš film u konačnici izgledati. Tu je bila bitna uloga Damira Čučića koji me konstantno ohrabrivao i pokušavao uvjeriti u potencijal ovog projekta. Moram priznati kako mu u tim trenucima baš i nisam vjerovao”, iskren je hrvatski redatelj koji zbog iznenadne slave nema namjeru objesiti kameru o klin.
“Ne bi me zadovoljilo obavljanje isključivo jednog posla, bilo redateljskog bilo snimateljskog. Nikad ne bih odustao od snimateljskog poziva, iako je kod mene oduvijek postojao onaj autorski impus. Svoje autorske filmove ću snimati ukoliko za njih budem imao potrebu, odnosno ukoliko ću imati što za reći.”
Splitski autor i snimatelj ovih je dana dobio i financijsku potporu od HAVC-a za svoj novi projekt, kojeg već zovu završetkom voajerske trilogije započete “Splitskim akvarelom”.
“Što se tiče mojeg novog projekta (“Oni samo dolaze i odlaze”, op. a.), ne bih o njemu trenutno puno govorio. Tek da smo dobili sredstva od HAVC-a i da će se stilski nastaviti na moja prethodna dva filma, “Splitski akvarel” i “Autofocus”. Iza sebe ću imati veću filmsku ekipu pa će samim time i ovaj projekt djelovati još ozbiljnije. Završetak smo planirali za veljaču 2015. godine. Bilo bi ga lijepo završiti do ZagrebDoxa, no spomenuti rok nismo stavili zbog tog festivala. Ja, naime, brzo snimam, ali sporo montiram. Bojim se i prevelike količine snimljenog materijala…”, istaknuo je Poljak, natuknuvši okvirni datum završetka njegovog najsvježijeg dokumentarca.
Za kraj smo uspjeli doznati i jednu mini-anegdotu koja uključuje legendarnog kantautora Arsena Dedića, čiju je dokumentarnu biografiju “Moj zanat” Boris Poljak snimao s redateljem Mladenom Matičevićem.
“Kako je Arsen stara škola, još i ranije mi je telefonom čestitao na nekoj od nagrada riječima: ‘Uspjeh nije dobar, neuspjeh je bolji. Od uspjeha sam skoro umro!’, u smislu kako u budućnosti možete puno više naučiti od neuspjeha…”, završio je Poljak naš razgovor u ležernom tonu.