Svečanom premijerom dokumentarca o životu nenadmašnog hrvatskog kantautora Arsena Dedića“Moj zanat” (2014) srpskog redatelja Mladena Matičevića – sinoć je u kinu Tuškanac svečano započelo dvotjedno obilježavanje desetogodišnjice početka prikazivanje Filmskih programa u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza.

Ponizno iskustvo s gotovo opipljivim daškom melankolične nostalgije spakirali smo sinoć u dojmovne torbe nakon završetka projekcije “Mog zanata”, čiji se premijerni šušur danima ranije osjećao u hrvatskoj metropoli.

Organizatori su za projekciju Matičevićevog dokumentarca – a sve zbog potcijenjenog (?) interesa publike – morali izmišljati dodatne sjedeće kapacitete, uz činjenicu kako je veliki broj zainteresiranih znatiželjnika samu premijeru moralo provesti na istočnom stajanju.

Uz svu silu znanih i neznanih dobronamjernika, u Tuškancu smo sinoć vidjeli i pregršt dobro poznatih lica poput gradonačelnika Milana Bandića, direktora ZagrebDoxa Nenada Puhovskog, urednika Dokumentarnog programa HRT-a Roberta Zubera, filmskog kritičara i teoretičara Hrvoja Turkovića i mnogih drugih pripadnika domaćeg kulturnog života.

I zato je kao šlag na jednoj spektakularnoj dokumentarnoj večeri poslužila izvrsna recenzija “Mog zanata” jedne od perjanica domaće kritičarske pameti – Nenada Polimca – koji nam je, dobivši ekskluzivni pristup navedenom filmu, servirao neprocjenjivo dragocjenu pozadinsku ekspoziciju iznimno solidne biografske priče o hrvatskom glazbenom velikanu.

Vjerojatno nikad (najranije do nekog budućeg intervjua s autorom) ne bismo doznali stupanj peripetijskih patnji već etabliranog redatelja Mladena Matičevića u birokratsko-celuloidnom labirintu (početno odbijanje financiranje filma od strane HAVC-a, inicijalno podignute obrve producentice HFS-a Vere Robić-Škarice na prijedlog o snimanju spomenutug filma, i to od strane relativnog sprskog filmskog autsajdera), ali ni neke osnovne podatke (kantautorov koncert u filmu sniman u  dvorani Hrvatskog društva filmskih djelatnika) prema kojima smo očajnički željeli posegnuti.

Ne možemo se, u konačnici, ne složiti s Polimčevim poentiranjem o otužnom vrednovanju domaćih glazbeno-kulturnih ikona, koje bi na inozemnim koordinatama već odavno bile zatrpane xy verzijama svojih više ili manje ulickanih pisano-snimljenih biografija.

Matičević je uglavnom besprijekorno odradio kronološku zadaću sažimanja najznačajnijih životnih postaja velikog zagrebačkog Šibenčanina, s druge strane očekivano ponekad kaskajući u razotkrivanju intimnijih i nepoznatijih Dedićevih slojeva, a čiju atmosfersku nestabilnoist ovaj glazbenik u pravilu radije odlučuje uglazbljivati.

Pustimo prvoloptaški nacionalizam (kojem nikada nećete primirisati na ovim stranicama), ali kako pobjeći od normalnog i ljudskog pitanja: “Zar nas je o vrijednosti hrvatske glazbene baštine morao podsjećati redatelj iz susjednog dvorišta?”

Zar kroz sve ove silne godine djelovanja šibenskog šansonijerskog virtuoza, nikada i nikome iz domaćeg dokumentarističkog miljea nije na pamet pala ozbiljna i artikulirana ideja o snimanju dokumentarca o Arsenu Dediću?

No, vratimo se radije na sinoćnju premijeru vrlo, vrlo solidnog “Mog zanata”, koji je u najvećem dijelu ispunio očekivanja sardinski natiskane publike u Tuškancu. Snimljen u crno-bijeloj tehnici, Matičevićev film – u tempovni otkucaj srca kopirajući Dedićev težačko-lepršavi životni ritam – prati glazbenikov put od skromnog šibenskog flautista do međunarodno priznatog umjetnika, kojem je ta popularnost ultimativno spasila i život (plaćeni svi troškovi transplatacije jetre u Padovi).

Srpski redatelj izabrao je zanimljiv narativni koncept, u potpunosti amputiravši uobičajenu promenadu govorećih glava, toliko uobičajenih za biografsku dokumentarnu faktografiju. Matičević je, naprotiv, želeći dodatno podebljati intimistički nazivnik, Dediću u potpunosti prepustio dokumentarnu pozornicu, bilježeći glazbenikov kabaretski nastup (neprocjenjivi izrazi lica iz publike) u dvoranici Hrvatskog društva filmskih djelatnika na Britanskom trgu u kombinaciji sa sjetno-kolažnim voice-overom.

“Koćario sam po dnu, iako sam se zaljubljivao i u najljepše”, tipično autorinijski iskrenim tonom priča Dedić o propalim brakovima, uspješnim i onim manje uspješnim ljubavima te utjecaju vlastitih ljubavno-borbenih stihova na publiku diljem Jugoslavije. “Kantautor je dužan lagat’ i reć’: ‘Zlato, ovo je bila pjesma za tebe’, iako nije…”, šeretski zaključuje dalmatinski zajebant s aforističkim plaštom od verbalne svile…

Matičević je uglavnom besprijekorno odradio kronološku zadaću sažimanja najznačajnijih životnih postaja velikog zagrebačkog Šibenčanina, s druge strane očekivano ponekad kaskajući u razotkrivanju intimnijih i nepoznatijih Dedićevih slojeva, a čiju atmosfersku nestabilnoist ovaj glazbenik u pravilu radije odlučuje uglazbljivati.

Svjestan je redatelj iz susjedne Srbije svoje nezahvalne – “hodam po oštrici dežurnih jedvačekajućih balkanskih pljuvača s obje strane granice” – povijesne uloge. Sasvim bi jednostavno bilo uključiti dobro podmazani kritičarsko-cinični aparat i ukazati na estetsku izvrsnost, ali sadržajno-faktički nenadahnuti konačni dokumentarni proizvod.

No, znate što? Mladen Matičević je vjerojatno u samom startu znao da nema prevelike šanse u šahovskoj borbi za izvlačenje vrišteće intimnog sadržaja iz zapravo introvertiranog i već odavno svim medijskim mastima premazanog Arsena Dedića.

“Što još hoćete od mene”, kao da smo negdje u magli čuli prigušeni vapaj živućeg spomenika glazbene kulture, čijih je ljubavno-životnih brodoloma (“Sve što znaš o meni”, “Amigo”…) odavno svjesna svaka produhovljenija hrvatska indvidua iznad 25. godine života…

A opet, iako nismo doznali nove zemljotresne podatke iz Dedićeve turbulentne biografije, Matičević je u nekoliko navrata, pogotovo kada je dotaknuta dobro poznata priča o transplataciji jetre, uspio nagristi njegov dobro čuvani, gotovo boskački obrambeni gard.

Arsen Dedić, Moj zanat

“Ne mogu riknut’ ako imam djecu i Gabi. Ne bojim se smrti, samo koga ću ostaviti nakon nje. Ne može mi strah biti temelj u životu”, otvorio se na trenutak Arsen zaključivši: “Nemam pravo na očajanje, iako sam dobijao udarce sa svih strana. To je, valjda, pravi život.”

Željeli bismo vjerovati kako “Moj zanat” neće ostati jedina ozbiljna i usamljena dokumentarna nota o životu glazbenika koji je uvelike oblikovao soundtrack našeg zemaljskog postojanja. Matičevićev film ogromni je – iako ne u potpunosti od mana cijepljen – pozitivni iskorak prema pijedestalskom uzdizanju posljednjeg dijamanta šansonijerskog old-schoola.

Da, voljeli bismo – unatoč koncepcijskom koritu – čuti pokoju riječ od Arsenove dugogodišnje družice, i također glazbene velikanke, Gabi Novak. Naravno, i od ostalih članova obitelji uže obitelji, na čelu s Matijom Dedićem.

Voljeli bismo zaviriti, pogledati, prokljuviti i istražiti koji crv pokreće gotovo Isusovsku pojavu šansonijerkog kralja koji je poseban pečat ostavio i na filmsko-kazališnim daskama skladajući, primjerice, glazbu za “Glembajeve” te za preko 150 kazališnih predstava. Valjda je to jedna od osnovnih ljudskih, gotovo stereotipnih želja za kontroliranjem, sažimanjem, uopćavanjem. Pojednostavljivanjem…

Kako ćete, kvragu, pojednostaviti život Arsena Dedića? Oksimoron u punom značenju riječi, zar ne? Ponekad jednostavno dopustite nedodirljivima da ostanu nedodirljivi. Nedostižnima da ostanu nedostižni. Velikima da ostanu veliki. Većima od života da ostanu veći od života.

Mala je to ukupna cijena da ti i takvi – rijetki i još rjeđi, oni najbolji među nama – ostanu disati susjedni zrak, da ih rodijački svojatamo, natežemo i zahvaljujemo nevidljivim silama za čast zajedničkom hodanju ovim bezveznim meridijanima.

Pustite naše uobičajeno kritičarsko zanovijetanje. Kad biste inače bili u prigodi uživo vidjeti Arsena Dedića u skladateljskom zanosu ili slušati njegov neodoljivi teatraluk (“Ja sam pjesnik opće prakse”)?

“Moj zanat” je elegična, ponekad iznenađujuće intimna, dobro snimljena i generalno iznadprosječno kompaktna dokumentarna cjelina zbog čije se projekcije isplati pohoditi vašu lokalnu kino-dvoranu.

1 komentar

  1. Hvala Bogu da se neko setio napraviti dokumentarac o čoveku koji nas je toliko zadužio. Biće žalosno ako ovo ostane usamljen primer. Trebalo bi da to bude praksa. Umetnici, naučnici, zaslužni qudi uopšte – to je naša škola. Svojevremeno su na Radio-Beogradu redovno išli intervjui sa članovima SANU. To je sada blago.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here