Ispunjena je do posljednjeg mjesta sinoć bila Cineplexxova Dvorana 1 na ponovljenoj premijeri (prvo prikazivanje održano je u utorak) dokumentarca “Još jednom” (2013). Priča o četiri lezbijke i jednoj transrodnoj osobi redateljskog dvojca Ana Opalić – Noah Pintarić, očito je zainteresirala poklonike dokumentarnog filma, što bi po riječima direktora ZagrebDoxa Nenada Puhovskog, moglo otvoriti vrata još pokojoj projekciji spomenutog uratka.
Snimljen bezbudžetno-gerilskim stilom, “Još jednom” je zanimljiv insajderski uvid u inače začahureni hrvatski paralelni gay svemir o kojem, nažalost, uglavnom čitamo s neosobnih stranica crnih kronika lokalnih tiskovina. Upravo je izlazak iz rodno-spolnih stereotipa, kao što smo poslije doznali na iznimno simpatičnoj Q&A seansi nakon prikazivanja dokumentarca, bila osnovna misao-vodilja nagrađivane fotografkinje Ane Opalić te redatelja i montažera Noe Pintarića.
Jesu li u tome uspjeli? Rekli bismo – djelomično. Gledamo li samo regionalnu konkurenciju slične tematike, dokumentarac “Još jednom” vjerojatno nema poetsku dubinu “Ljubavne odiseje” (2013), šmokljansku iskrenost “Nije ti život pjesma Havaja” (2011) ili sirovu tematsku šokantnost “Ja, kad sam bila klinac, bila sam klinka” (2013).
Zaboravimo li na trenutak očite tehničko-taktičke falinge – koje, budimo iskreni, prirodno idu ruku uz ruku s no-budget bilo čim – ovog hrvatskog ostvarenja (naporni fade in/outovi između scena, prekrupni kadrovi, očajan zvuk), “Još jednom” je pionirski otvorio mainstream frontu druge faze suočavanja hrvatskog puka s nešto drugačijim sugrađanima.
I dok je prije nekoliko godina zubno deficitarne hrvatske domoljube trebalo uvjeravati o neopravdanosti lišavanja života baš svakog domaćeg pojedinca različitog seksualnog preferansa, dokumentarac Ane Opalić i Noe Pintarića tu civilizacijsku normu postavlja na bezpresedansku “Vidi, pa i pederi su slični ljudima” visinu. (/sarcasm)
I dok je prije nekoliko godina zubno deficitarne hrvatske domoljube trebalo uvjeravati o neopravdanosti lišavanja života baš svakog domaćeg pojedinca različitog seksualnog preferansa, dokumentarac Ane Opalić i Noe Pintarića tu civilizacijsku normu postavlja na bezpresedansku “Vidi, pa i pederi su slični ljudima” visinu. (/sarcasm)
Ne možemo se, doduše, oteti dojmu kako je “Još jednom” ostao u kompromisnom raskoraku između konačnog emotivnog razotkrivanja osoba s homoseksualnim sklonostima i jerseyshorovske ljubavne sapunice s kvantitativnim partnerskim predznakom. Bila bi izvanserijska glupost stavljati dokumentarac “Još jednom” u nefikcijsku ladicu s izraženim osobnim pristupom, kada za to, objektvino, nema prevelike podloge.
“Još jednom” je prije svega film sa svojom, rekli bismo povijesnom ulogom približavanja dva naizgled nespojiva svijeta, s nenadmašnom Mimom Simić u ulozi dokumentarnog tour de forcea, kojem uz izostanak nekih drugih važnih sadržajno-stilskih elemenata, ona zapravo savršeno pristaje.
Naravno da ostaje žal za brojnijim emotivnim spikeovima poput scene u kojoj redateljica/protagonistica Ana Opalić nakon prekida neutješno plače u svojem autu. Naravno da ostaje žal i za probijanjem – kamerama pretežno uvjetovanog – površnjikavog lamentiranja o promašenim vezama sa dobrom dozom seksualnog eha.
Ali “Još jednom” je i unatoč određenim zamjerkama dječje razigrani, neslomljivi i životno provirujući testament snage pojedinca u ovom zastrašujućem fašistoidnom okruženju, u kojem je riječ drugačiji prvorazredna blasfemija. I znate što? Mi smo iz kino-dvorane izašli s popriličnim smiješkom. Budete i vi…