Početna Intervjui Filip Remunda: "I u Češkoj su ljudi razočarani političarima, a hrvatski sam...

Filip Remunda: “I u Češkoj su ljudi razočarani političarima, a hrvatski sam naučio slušajući Zvonka Bogdana”

-

Češki redatelj Filip Remunda, supotpisnik dokumentaraca “Češki san” i “Češki mir”, nedavno je u organizaciji Restarta održao svoj masterclass u kinu Grič, na kojem je promovirao i skorašnji izlazak Češkog paketa, DVD izdanja spomenutih filmova s posebnim specijalnim dodacima. U razgovoru s češkim redateljem dotaknuli smo se raznih tema, poput njegovog viđenja današnje dokumentarne scene, kaosa koji je nastao nakon snimanja “Češkog sna”, ali i katarze koju su Filipovi sunarodnjaci doživjeli prosvjedom protiv američke baze na češkom teritoriju.

Prije tvojeg dolaska u Zagreb pretpostavljao sam da ćemo ovaj intervju odraditi na engleskom jeziku. Kad ono, Filip Remunda ne samo da je progovorio na hrvatskom, nego je progovorio i na gramatički vrlo točnom hrvatskom. Kako jedan češki redatelj toliko dobro govori naš jezik?

“Prije svega moram reći da volim muziku Zvonka Bogdana. On je jedan od najvećih razloga zašto sam naučio hrvatski jezik. Sve je, u biti, počelo s jednom starom pločom Jugotona, da bi se priča nastavila mojim kratkim odlascima na teritorij bivše Jugoslavije.”

To mi je zanimljivo jer Hrvati, recimo, imaju zanimljivu jezičnu priču sa susjednim Slovencima, koji se u govoru uvijek prilagođavaju nama, Ali kad sam tebe prvi put čuo kako govoriš, rekao sam sebi: “Pa ovaj gospodin govori bolje od većine Hrvata!”

“Da, svi misle da sam Slovenac. Kad shvate da sam Čeh, onda im je prvi komentar: “Gle, ovaj priča naš jezik a Nijemac je”. Ionako smo ovdje smatrani za polunijemce, ali navikao sam već na to…”

Filip Remunda
Foto: Damir Zovko

Vratimo se malo na tvoje dokumentarce. I “Češki san” i “Češki mir” snimila su dva redatelja (Vit Klusak, op. a.). Kako ste točno podijelili međusobne ovlasti i zaduženja? Je li bilo nekih trzavica i svađa između vas dvojice?

“Vit i ja smo najprije morali naučiti surađivati, pošto u početku to nismo znali. Kad smo počeli snimati “Češki san”, toliko smo se u startu žestoko posvađali da je ostatak snimateljske ekipe pomislio kako više nećemo moći raditi zajedno. Morali smo nadići međusobne razlike, smanjiti egomanijačke osobine i jednostavno pronaći zajedničku harmoniju. Smatram da smo u tome uspjeli, a u važan postotak tog uspjeha zasigurno spada i naš zajednički smisao za humor. Zbog toga i možemo preživjeti zajedno…”

Je li do vaših međusobnih svađa dolazilo zbog neke određene scene ili smjera u kojem je trebao otići vaš dokumentarac, tipa da je jedan od vas decidirano rekao: “Ovo i ovo mora biti u filmu pod svaku cijenu”?

“Kod nas dvojice nema takvih pod svaku cijenu razgovora. Međutim, imamo pravilo koje nalaže potrebu pronalaženja i ostvarivanja međusobonog povjerenja. Kad smo radili “Češki san”, došlo je do svađe oko zadnje scene u kojoj su neki ljudi spomenuli češki ulazak u Europsku uniju. Tada sam rekao da ta scena mora biti u filmu, čemu su se usprotivili i redatelj i montažer.”

“Tada su to objašnjavali micanjem političkog konteksta i zadržavanjem filmske dinamike, čemu sam kontrirao apostrofiravši važnost te scene i njezin sveukupni značaj za naš dokumentarni film. Kako se kasnije ispostavilo, bio sam u pravu. I deset godina kasnije ljudi i dalje govore o toj sceni, tako da je ispalo dobro što smo je ipak zadržali u filmu.”

Filip Remunda
Foto: Damir Zovko

“Češki san” je jasno postavio – pa i uspješno obranio – vlastitu tezu o ljudskoj pohlepi i lakovjernosti. Jeste li od samog početka imali viziju što točno želite od vašeg dokumentarca ili je film za vrijeme snimanja otišao u nekom svojem smjeru?

“Prije samog početka snimanja filma dosta smo istraživali, čitali knjige i posjećivali reklamne agencije. Onda smo napisali klasični scenarij za dokumentarni film s nepoznatim krajem. No, u svakom trenutku bili smo spremni na improvizaciju. Tako smo, primjerice, snimili i onu svađu s ljudima iz reklamne agencije jer smo znali da je i taj sukob dio našeg filma.”

Da, pitao sam te konkretno pitanje jer si prije našeg razgovora govorio o različitosti početne vizije i konačnog dokumentarnog proizvoda. Rekao si mi, u biti, da se za vrijeme snimanja puno stvari promijeni…

“Pa, sve se promijenilo… Mi smo se stvarno posvađali s onim likovima iz reklamne agencije, koji su na pola snimanja shvatili da ne snimamo klasičnu reklamnu kampanju. S druge strane, Vit i ja htjeli smo postaviti i neka neugodna pitanja i napraviti kritički dokumentarac. U jednom trenutku više nisu htjeli surađivati s nama, pa smo ih morali nagovarati i govoriti da iza cijelog projekta stoji češko Ministarstvo kulture.”

Vaše ministarstvo je odobrilo sredstva za film?

“Nije to klasično ministarstvo, već je to nešto kao vaš HAVC. Nisu nam odobrili kompletni budžet, ali dobili smo milijun čeških kruna (oko 280 tisuća eura, op. a.), što je bila vjerojatno najveća potpora za neki dokumentarni film u povijesti Češke. To nam je definitivno bio dodatni motiv da ozbiljno nastavimo s produkcijom.”

Jesu li oni znali tematiku vašeg dokumentarca?

“Da, sve su znali, iako na svu sreću nisu provalili tajnu.”

Tajnu? Što su točno znali?

“Znali su da otvaramo lažni hipermarket i da smo unajmili profesionalce za marketing. Znali su i da će se netko na kraju osjećati oštećen.”

Je li eventualno bilo prigovora iz ministarstva?

“Bilo je prigovora komunističkih zastupnika koji su se bunili oko načina trošenja državnog novca. Dosta je bilo i političkih posljedica nakon prikazivanja filma, a u medijima je izašlo oko 300 novinskih članaka, bile su prilozi na televiziji. Ukratko, bio je kaos…”

Filip Remunda
Foto: Damir Zovko

U biti bi cilj dokumentarista i trebao biti određeni vid provokacije, otvaranje novih pitanja i rasplamsavanje diskursa…

“Meni je drago što se dogodila cijela situacija oko našeg dokumentarca, ali mi u tim trenucima jednostavno nismo znali razgovarati s medijima. Imali smo problem s komunikacijom i svaki naš potez smo nadugo i naširoko objašnjavali. Drago mi je i da se napokon počelo razmišljati o postupcima raznih menadžera koji starim ljudima nude robu po jedan euro. Narod se onda posvađa i potuče, a okupljene kamere i mediji naprave reklamu nekoj robnoj kući. Mi smo sa svojim filmom rekli: “Vidite li koliko je ovo glupo?”

Je li vam na kraju bilo žao te sveobuhvatne manipulacije ljudima? Meni je bilo užasno žao vidjeti onu gospođu sa štapom kako ide prema nepostojećem hipermarketu…

“Na jednom osobnom nivou, naravno da mi je bilo žao te starice sa štapom koja ni našem asistentu nije vjerovala da hipermarket u stvari ne postoji, što je, u stvari, bio jedan snažan filmski kadar. Žao mi je, jer nema potrebe uvoditi osobu od 80 godina u sličnu situaciju. Nažalost, nismo mogli drugačije, ali smo pokušali eliminirati problem s transportom i takve osobe smo razvozili njihovim domovima.”

Zar ljudima nije bilo sumnjivo vidjeti hipermarket usred ničega, na kraju blatnjavog puta i bez ijednog parkirališnog mjesta?

“Mi smo imali službeno parkiralište, ali u pravu si, cijeli taj setup je izgledao sumnjivo – kao balon koji leti i vrti se uz vjetar. U početku sam rekao da nam ljudi neće vjerovati, ali bio sam u krivu. Reklame koje su trajale mjesec dana pokazale su se snažnijima od realnosti. Psiholozi su to kasnije objasnili psihološkom slikom sazdanom u pojedinačnu svijest i vjerovanju vlastitoj mašti, umjesto svim ostalim osjetilima. To je moj hardcore lesson iz ovog projekta, kojem nikad ne bi povjerovao da ga iz prve ruke nisam doživio.”

Filip Remunda
Foto: Damir Zovko

Već si prije rekao kako tvoji sunarodnjaci više vjeruju medijima od Hrvata. Koliko se stvari promijenilo u češkoj svijesti u odnosu na završetak filma?

“Ne previše. Kad bi Čeh i Hrvat pričali o medijima, ponovno bi se u Hrvatu probudio veći stupanj sumnje. Npr., imamo rat u Libiji, avione F-16, Mirage… Vi shvaćate kako se radi o medijskoj zajebanciji i prodaji rata. No mi u Češkoj još uvijek vjerujemo kako bi trebalo maknuti Gadafija ili nekog drugog. Kod vas sumnja postoji i zbog nekog prošlog iskustva.”

Dobro, nismo ni mi nešto pretjerano evoluirali – u Hrvatskoj je tek u zadnje vrijeme počela klijati građanska svijest… A kad već spominjemo građansku svijest, jesu li Česi doživjeli svojevrsnu katarzu prosvjedima protiv američkog radarskog sustava, prikazanim u tvojem filmu “Češki mir”? Imao sam osjećaj da ste Amerikancima uspjeli ispoljiti sav akumilirani bijes koji ste 45 godina nakupljali protiv Rusa.

“Naravno. Česi su prosvjedovali protiv američke baze i zbog lošeg iskustva s Rusima. Nisu htjeli ponavljanje sličnih stvari. Ovdje, naravno, ipak ne možemo govoriti o okupaciji, jer su Amerikanci od naše skupštine tražili dozvolu. No, zanos ruske okupacije bio je toliko snažan da je češkoj vladi uistinu bilo teško promovirati takav projekt.”

Za razliku od Češke, bivša Jugoslavija živjela je u nešto blažem obliku komunizma. Ti si vjerojatno bio premlad, ali tvoji roditelji nisu. Može li itko od nas uopće naslutiti osjećaj odrastanja pod sovjetskom čizmom?

“Pa, mislim da smo u tom smislu bili dosta slični. Mi, recimo, nismo mogli dobivati robu i kredite, a i naš pasoš je manje vrijedio od jugoslavenskog. Da, imali smo ograničene mogućnosti, no u formi svakodnevnih sloboda, naše dvije države bile su poprilično slične, pogotovo nakon 60-ih.”

U “Češkom miru” vaši zastupnici, unatoč teškim temama, ipak odgovaraju na pitanja običnih građana. Jesu li i inače takvi?

“Kod nas se događa nešto interesantno. Ljudi su razočarani korupcijom, ne postoji povjerenje u političare i trebat će dosta vremena kako bi ga ljudi ponovno stekli. Zbog cijele situacije i imamo pojavu biznismena u parlamentu, za koje još uvijek ne znamo hoće li se boriti protiv korupcije.”

Filip Remunda
Foto: Damir Zovko

Filipe, što je po tebi dobar dokumentarni film?

“Ne znam odgovor na ovo pitanje. Možeš imati dobru ideju, no osim njih trebaš imati dobre i karizmatične glavne likove te situacije koje ti na pravi način mogu poslužiti za realizaciju vlastitih ideja.”

Nedavno smo imali intervju s redateljem “Čistača”, Konstantinosom Georgousisom, koji nam je uporno podvlačio važnost tehničkog aspekta snimanja jednog dokumentarnog filma. Koliko su u tvom slučaju bitne tehnikalije, a koliko sama srž priče?

“Mrzim vidjeti dokumentarac snimljen nekom lošom kamerom. Taj dio – neki minimalni nivo estetike – se treba poštovati. To je ipak film i umjetnost. Važno je, naravno, imati i balans između sadržaja, slike i zvuka. Važno je napraviti nešto originalno.”

Gdje je danas svjetski dokumentarni film i koji su trenutni nefikcijski trendovi? Imam osjećaj da se u dokumentarnim ostvarenjima sve više miješaju fikcija i stvarnost, pogotovo u američkim naslovima.

“To ti je jedan pravac koji njeguju Željka Sukova i Aleš Suk koji su dobili nagradu na našem najljepšem festivalu u Jihlavi. Oni se u svojim filmovima bave tom granicom između dokumentarnog i halucinogenog, koji ja poštujem. Drugi pravac je totalni amaterizam, u kojem, recimo, jedna grupa koja radi subverzivne projekte, prošverca glazbene instrumente na suđenje i onda otpjeva punk pjesmu protiv glavnog suca.”

Koje bi ovogodišnje dokumentarce preporučio našim čitateljima? Jesu li te se određeni naslovi posebno dojmili?

“Sad sam pun doživljaja s gledanja filma iz naše produkcije, Hypermarket filma. Jedan mladi redatelj odlučio se preseliti u romski geto, u jedno od najgorih mjesta o kojima pišu češki mediji. Tamo je otišao iz inata, pošto su njegov prethodni kratki film iste tematike ocijenili površnim. Onda se nakon toga odlučio preseliti k Romima, s kojima je odlučio živjeti punih godinu dana.”

“U proteklom razdoblju uspio je uspostaviti vezu s romskom obitelji kod koje je živio i na kraju nam donio neviđene i intimne materijale koji bi trebali inspirirati Čehe. Moji sunarodnjaci s Romima ne komuniciraju punih sedam stoljeća, pa će ovaj film dobro poslužiti u određivanju budućih granica tog međusobnog odnosa. Kratka verzija filma bit će gotova u siječnju 2014. godine, no mi ćemo raditi i dugometražnu verziju za fesivale, zbog koje ćemo snimati do svibnja iduće godine.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Objavljen program 18. Human Rights Film Festivala

Osamnaesto izdanje Human Rights Film Festivala (HRFF) održat će se u potpunosti "online" od 6. do 13. prosinca ove godine.

52. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: Prva nagrada dokumentarcu “Bez lica” Davida Lušičića

Proglašenjem pobjednika jučer (nedjelja, 22.11.) je službeno završila 52. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva.

“I Am Greta” – Mladi glas u zadnji čas

"I Am Greta" (2020) redatelja Nathana Grossmana prati aktivistički put mlade Šveđanke Grete Thunberg.

“Distribuiraj to!”: Otvorene prijave za besplatnu radionicu o promociji i distribuciji dokumentarnog filma

Otvorene su prijave za "Distribuiraj to!", besplatnu radionicu o promociji i distrubuciji dokumentarnog filma.

“Ponoćna obitelj” Lukea Lorentzena u hrvatskim kinima

U hrvatska kina dolazi dokumentarni film "Ponoćna obitelj" / "Midnight Family" (2019) američkog redatelja Lukea Lorentzena.

Dvije doku-nagrade Udruženja filmskih kritičara za “Dick Johnson is Dead” Kirsten Johnson

Dvije najprestižnije nagrade Udruženja filmskih kritičara pripale su filmu "Dick Johnson is Dead" (2020) američke autorice Kirsten Johnson.

Besplatna projekcija “Jedne od nas” Đure Gavrana na službenoj stranici filma

Povodom Međunarodnog dana djeteta, dokumentarni film "Jedna od nas" Đure Gavrana moći će se pogledati besplatno na službenoj stranici filma.

“Time” – Imamo li vremena?

Na Amazon Primeu prošlog je mjeseca u "streaming rotaciju" ušao "Time", najnoviji dugometražni dokumentarni film američkog autora Garretta Bradleyja.

Al Jazeera Balkans: “Glasnije od oružja”, “Trump v California” i “Trst, Jugoslavija”

Na ovotjednom programu Al Jazeere Balkans prikazuju se dokumentarci "Glasnije od oružja", "Trump v California" i "Trst, Jugoslavija".

“Upoznaj autora”: Neven Hitrec

Program "Upoznaj autora" u Dokukino KIC ovoga petka, 20. listopada u 19 sati, dovodi nagrađivanog autora Nevena Hitreca.