Kad su 2002. godine studenti praške filmske akademije Filip Remunda i Vit Klusak razmišljali o svojem diplomskom radu, vjerojatno ni sami nisu mogli pretpostaviti koju će buru dvije godine kasnije u češkoj javnosti izazvati njihov dokumentarac “Češki san” / “Česky sen” (2004). Rađen i zamišljen kao dokumentarna kritička pljuska modernom konzumerističkom društvu, njihov višestruko nagrađivani dokumentarac o reklamnoj kampanji za nepostojeći praški hipermarket, ubrzo je prerastao češke okvire i u kratkom vremenu se utisnuo na transnacionalnu alegorijsku kartu današnje prevladavajuće fast-food svijesti.
Sama ideja čeških studenata je, zapravo, bila poprilično jednostavna – snimiti dokumentarnu studiju o ljudskoj pohlepi i lakovjernosti. No, umjesto prodavanja pojedinačnih marketinških cigli lokalnim praškim penzionerima, Remunda i Klusak istu su odlučili utrapiti, hej zašto ne – cijeloj jednoj naciji. Lansiravši uvjerljivu i profesionalnu marketinšku kampanju za novi praški hipermarket Češki san, redateljski dvojac uspio je privući nekoliko tisuća svojih sugrađana na svečano otvorenje – ničega, zapravo. Remundine i Klusakove sunarodnjake umjesto šarenih polica i obećanih artikala po svemirsko niskim cijenama, dočekale su metalne cijevi tek dobro ušminkane metalne skele…
Prema riječima redatelja Filipa Remunde u našem intervjuu poslije projekcije filma, “Češki san” izazvao je burne reakcije diljem Češke, otvorivši široku frontu javnog diskursa koji se zaustavio na 300-njak objavljenih članaka te nebrojenim internetskim raspravama i televizijskim prilozima. Češki dvojac bez kormilara jedno je vrijeme obitavao s krive strane liste deset najpopularnijih tamošnjih javnih ličnosti, a u napadima su se posebno isticali komunistički zastupnici, prigovaravši vlastitoj vladi za propagiranje po njima manipulativnog filmskog ostvarenja.
Da, ima nešto okrutno i uznemirujuće u Remundovom i Klusakovom dokumentarcu, pogotovo nakon razmotavanja neizbježnog klimaktičnog poklona usred blatne praške livade. Starica sa štapom, koja nije odustajala od posjete Češkom snu niti nakon uvjeravanja kako se radi o lažnom hipermarketu, zapravo je Ivaniševićevska as-parabola i simbolički kraj jednog poučnog ali i bolno ambivalentnog dokumentarnog iskustva.
Snimljen u najboljoj maniri TLC-evih reality sapunica, “Češki san” – naročito u prvom dijelu svoje veličanstve ambivalentne pojave – kljucajući poput Prometejevog orla, kirurški precizno raščlanjuje bolesnu simbiozu današnjeg potrošačkog društva i korporativno-marketinške masonerije. “Češki san” prepun je grotesknih scena, poput one u kojoj naši junaci unajmljuju dječji zbor za uglazbljivanje naslovnog (i nevjerojatno zaraznog) reklamnog pljesmuljka za svoj trojanski hipermarket. “Uzimi zajam i ostvari svoj san”, pjevaju tako ovi dječji štrkljavci, čiji će se refren – u kombinaciji s plakatima i radijskim reklamama – razmiliti diljem čeških kućanstava.
“Ljudi trebaju čvrsto uporište, a reklame im to omogućuju”, kaže nešto kasnije jedan od marketinških gurua operacije Češka skela (dokumentarni.net, all rights reserved), koji uglavnom surfa na ničim izazvanim, ali ništa manje nepresušnim valovima vlastitog ega. “Dobar je osjećaj znati da ću svojom reklamom izravno odlučiti gdje će nekoliko tisuća ljudi provesti svoj dan”, zaključuje ovaj reklamni češki Napoleon. Divno. Možemo samo zamisliti kako se tek osjećao hrvatski EPP Zorro kad je Ani Rucner umjesto violončela turnuo usitnjene Gavrilovićeve svinjske papke.
“Češki san” je prije svega poučna sociološka studija podložnosti medijskoj manipulaciji, vlastitoj neselektivnosti i generalnom prepuštanju čarima mekdonaldizacije društva. Češki dvojac snimio je dramaturško vrlo solidan film, majstorski upravljajući smjerom vlastitog dokumentarnog brzaca (i) kroz iznimno zapažene vizualne sekvence (izvrsna upotreba steadycama), a kojih se ne bi postidio ni bilo koji obični fikcijski uradak koji drži do sebe.
Da, ima nešto okrutno i uznemirujuće u Remundinom i Klusakovom dokumentarcu, pogotovo nakon razmotavanja neizbježnog klimaktičnog poklona usred blatne praške livade. Starica sa štapom, koja nije odustajala od posjete Češkom snu niti nakon uvjeravanja kako se radi o lažnom hipermarketu, zapravo je Ivaniševićevska as-parabola i simbolički kraj jednog poučnog ali i bolno ambivalentnog dokumentarnog iskustva.