Nakon simptomatičnog, ali i urnebesno inteligentnog ulaska na dokumentarnu scenu s “Češkim mirom” / “Ceský sen” (2004), češkom redateljskom dvojcu Vit Klusak – Filip Remunda trebalo je šest godina za povratak u žižu nefikcijskih zbivanja. Kontroverzni filmaški duo 2010. godine na tržište je izbacio nešto ozbiljniji i prigušeniji “Češki mir” / “Cesky mir”, dokumentarnu kroniku aktivističko-građanske borbe protiv gradnje američke radarske baze na teritoriju ove srednjoeuropske države s bogatom poviješću.
Američka vlada još je 2007. godine, u doba nikome pretjerano simpatičnog bivšeg predsjednika Georga Busha juniora, uputila prijateljski prijedlog sleš zamolbu češkim kolegama s druge strane Atlantika. Zamolba se odnosila na dozvolu gradnje američke radarske baze, koja bi Europu štitila od mogućih dalekomentnih balističkih projektila, ali i dodatno poslužila za učvršćivanje ionako čeličnog američkog stiska u odnosu na svoje prekooceanske saveznike.
I dok je češka vlada prijedlog uglavnom prihvatila bez prevelikog premišljanja, stav velikog dijela tamošnje javnosti – njih čak 70 posto – mogao se svesti na tek jednu rečenicu: “Ne želimo bazu u vlastitom dvorištu!”
Klusak i Remunda u svojem dokumentarcu ponovno su okupili nadrealnu galeriju likova, prateći prosvjede svojih zemljaka s jedne i zaplitanje metaforičkog jezika češke vlade s druge strane. Nakupilo se u tih stotinjak dokumentarnih minuta svakavih pojedinaca, poput starih čeških disidenata koji “mrze četverooke (ljude s naočalama, op. a.) jer su podmukli”, sugovornika koji su Amerikance pobliže upoznali i zavoljeli kroz zajedničko snimanje “Kronika iz Narnije 2” ili malobrojnih aktivista koji su usred buduće baze osnovali utopijski Peaceland.
Ima tu i komunističke mladeži, tupastih vojnih policajaca, letećih govnastih vrabaca (ili neke slične leteće živine), Bushevih golferskih palica i proameričkih reklama s gospođicama koje umjesto Galebovih pamučnih, nose gaćice u bojama domovine Johna Waynea.
U “Češkom miru”, međutim, ta revolucionarna i dječački beskompromisna vizija ustupila je mjesto konvencionalnom i uglavnom nekoherentnom ostvarenju lišenog jasne strukture i smjera.
Iako je “Češki mir” još jedna Klusakova i Remundina probirajuća sociološka studija, tu vjerojatno prestaje svaka slučajnost s razigranijim, neobaveznijim i stilski potpuno drugačijim “Češkim snom”. Redateljski dvojac je u “Češkom snu” inteligentnom (i uznemirujućom!) društvenom kritikom ostavio dovoljno mjesta za uspješno razgorijavanje vlastite dokumentarne vizualno-sadržajne teatralnosti.
U “Češkom miru”, međutim, ta revolucionarna i dječački beskompromisna vizija ustupila je mjesto konvencionalnom i uglavnom nekoherentnom ostvarenju lišenog jasne strukture i smjera. Disperziran, agresivno natrpan i za naš ukus previše jednostran prikaz (potpuni izostanak službenih zagovaratelja radarske baze) jedne složene geopolitičke situacije, samo je konačno otpuhao ionako slabašni fokus na trenutke ipak obećavajućeg dokumentarnog djela.
Da, “Češki mir” na trenutke podsjeća na najsvjetlije gerilske dane Michaela Moorea. I da, “Češki mir” na trenutke ponovno potvrđuje tezu o estetskoj genijalnosti dvojca Klusak – Remunda. No nakon bjesomučnih i u želji zadržavanja pažnje publike – očajničkih montažerskih akrobacija, potpomognutih već opisanim tanašnim sadržajnim boljkama – pitanje je hoće li vam uopće biti stalo pecati te nadahnute ali rijetke autentične dokumentarne šarane…
