Švedski producent i redatelj Magnus Gertten dobro je poznato ime u svijetu dokumentarnog filma. Njegov producentski potpis nedavno je mogla osjetiti i makarska publika prisustvujući projekciji “Pankerskog sindroma” / “Kovasikajuttu” (2012). Nama je nekako ostao u pamćenju po sablasno realističnom “Armadillu” (2010), osobnom i proganjajućem ratnom dokumentarcu o danskoj postrojbi u Afganistanu.
Upravo će spomenuti gospodin uskoro pohoditi Rijeku (21. – 26.7.) u svojstvu jednog od glavnih tutora na predstojećoj Ex Oriente + REFINERI filmskoj radionici koju zajednički organiziraju riječka udruga Ukus (četiri hibridna projekta u razvoju) te češki Institut dokumentarnog filma (12 dokumentarnih projekata).
U dokumentarnom filmu radite i kao producent i kao redatelj. Biste li tu vrstu iskustva preporučili mladim filmašima koji dolaze u Rijeku ili smatrate da je bolje biti fokusiran na jedan od tih dvaju poslova?
“Počeo sam kao redatelj dokumentarnih filmova i to je još uvijek moje glavno zanimanje. No, kao dokumentarist, vi morate znati i što s nekim segmentima producentskog posla. Iako sam potpisan kao producent, na svim mojim filmovima radim u suradnji s kolegom Lennartom Strömom a on je više upućen u budžetiranje i rješavanje aplikacija.
“Ja volim kreativni dio producentskog posla koji za mene znači razvijanje ideje, oblikovanje financijske i distribucijske strategije i općenito predstavljanje projekta pred financijerima i drugima. Teško je biti i redatelj i producent i zapravo to ne preporučam.”
U Češkoj se u posljednjih osam do deset godina dogodio dokumentarni bum pa je dokumentarce danas moguće gledati i u običnim kinima gdje su dobro posjećeni. Je li slično i u Švedskoj?
“Sjajno je čuti o bumu dokumentarnog filma u Češkoj. Mi smo u Švedskoj posljednje dvije godine na repertoarima kina imali nekoliko značajnih dokumentaraca što znači da je i tamo dobra situacija, kako sada, tako i u prethodnom razdoblju. Posljednji dokumentarni film koji je imao veliku publiku bio je “Searching for Sugar Man” te “Palme”, dokumentarac o bivšem švedskom premijeru ubijenom 1986. I moj će novi dugometražni igrano-glazbeni dokumentarac izaći u rujnu, i čini se da će krenuti u širu distribuciju u Švedskoj i Norveškoj. Držim palčeve da i on privuče veliku publiku!”
Radili ste kao producent na međunarodnim koprodukcijama. Zamjećujete li u posljednjih godina tendenciju u dokumentarnom filmu prema, primjerice, većem fokusu na filmove koji tematiziraju ljudska prava?
“Da, definitivno se snima mnogo dokumentaraca o socijalnim promjenama i ljudskim pravima. Aktivistički film ima veliku publiku. Inače bismo bili u rukama TV kompanija koje imaju tendenciju snimati filmove na temu tekućih događanja. No uvijek ima prostora za neočekivano, za dokumentarce sa snažnim likovima temeljene na univerzalnim i egzistencijalnim pričama.”
Mislite li da se velik broj dokumentarista koji se bave ljudskim pravima odlučuje ne baviti i umjetničkim formama filma?
“Nekad filmaši aktivisti manje značaja posvećuju pričanju priče i umjetničkoj formi. Priča ima samo dobre i loše dečke. Uzrok dolazi na prvo mjesto. Sjajna stvar s dokumentarcima je ta mogućnost da se stvori film o ljudskoj kompleksnosti i da se dotaknu temeljna pitanja koja inače nećete naći na televiziji. Filmovi koji promiču ljudska prava su vrlo važni, ali najbolji filmovi uvijek imaju po nekoliko slojeva i najčešće koriste vizualni jezik. “
Kako, iz vaše pozicije, stoje stvari s formalnom stranom dokumentaraca, zamjećujete li nove trendove u, na primjer, narativnoj strukturi ili većoj upotrebi novih medija?
“Očito je da se događa mnogošto ako govorimo o narativnoj strukturi i storytellingu. “Act of Killing” je dobar primjer kako pristupiti priči na drugačiji način. Također postoji mnoštvo hibridnih filmova s igranim dijelovima. Znam i za mnogo dokumentaraca povezanih s transmedijskim projektima koji filmu produljuju život i grade publiku na internetu. Najvjerojatnije tako izgleda budućnost – činjenica da ćemo filmove gledati isključivo na TV-u ili u kinu lagano nestaje, iako još uvijek stoji kao pravilo za neke veće projekte.”
Koje je vaše mišljenje o trenutnoj situaciji oko financiranja dokumentaraca u Švedskoj? Može li se iz vašeg primjera inspirirati i Istočna Europa?
“Mi imamo pristojan sustav financiranja dokumentaraca. TV-novac dobivamo od SVT-a, dobijamo potporu od Švicarskog filmskog instituta (koja čini velik dio filmskog budžeta), a tu je i regionalni novac. Ne možemo se žaliti, iako je konkurencija za novac ogromna. No nije to dovoljno, ja još uvijek za svoje filmove moram tražiti međunarodno financiranje. Uglavnom među nordijskim zemljama, ali i među nekim drugim europskim državama.
“Pronalaženje međunarodnog sufinanciranja je važno za svakog filmaša u Europi ili bilo gdje drugdje. Kad se radi o financiranju dokumentaraca, važno je izvršiti pritisak na političare na raznim razinama. Filmaši moraju informirati političare i donositelje odluka o važnosti dokumentarnog filmskog stvaralaštva.”
Zašto ste pristali biti jedan od glavnih tutora na prvoj Ex Oriente Film radionici i što očekujete od druženja s mladim filmašima? Jeste li već imali sličnih iskustava?
“Volim upoznavati filmaše, ljude sa svježim idejama i sjajnom energijom. To očekujem od radionice Ex Oriente Filma u srpnju. Sretan sam što ću moći podijeliti svoje iskustvo a i sam inače mnogo učim na takvim susretima. Uvjeren sam da će to biti inspirativno iskustvo za sve nas.”
Originalni intervju: Filip Šebek, dokweb.net
Prijevod: Jelena Androić