Par tjedana prije nego se prošetao Zagrebom, dobio hrvatsko državljanstvo i odmarao na obali Jadranskog mora, John Malkovich bio je na platnu ovogodišnjeg ZagrebDoxa, gdje je obilježio hrvatsku premijeru filma “Biti u rodu s Johnom Malkovichem” (Četiri Film, 2025.) redatelja Luke Mavretića. Dugometražni je to debi inače diplomiranog dramaturga i pjesnika, koji je svjetsku premijeru imao na prošlogodišnjem izdanju Krakow Film Festivala, u kategoriji “Family Revolutions”.
Obiteljski mitovi kao oblici usmene predaje nastaju upravo iz potrebe da damo kontekst i smisao vlastitom obiteljskom stablu. Kroz priče, prezimena i naslijeđene anegdote pokušavamo odgovoriti na pitanje odakle dolazimo i kome pripadamo. U toj potrazi za korijenima, granica između faktografski potvrđene povijesti i kolektivne obiteljske imaginacije uglavnom postaje sekundarna, a nerijetko i irelevantna. Upravo iz jednog takvog obiteljskog mita, priče koja se godinama prepričava na nedjeljnim ručkovima, polazi i ovaj film: Mavretićeva prabaka navodno je bila u rodbinskoj vezi s precima glumca Johna Malkovicha, čija obitelj vuče korijene iz Hrvatske, točnije iz Lovića Prekriškog pokraj Karlovca.
Prema obiteljskoj predaji, Mavretićeva prabaka i Malkovichev djed bili su bratić i sestrična, a potraga za tim mogućim krvnim srodstvom vodi autora kroz sela, države, rodbinske linije i susrete s raznim osebujnim likovima. Redatelj se, zajedno s ocem, upušta ne samo u iscrpno istraživanje obiteljskog mita, već i u pokušaj da stupi u kontakt s holivudskom zvijezdom. Tako odlaze na njegov performans “The Music Critic” u Lisinski gdje, iako ne uspijevaju doći do glumca, upoznaju cijeli niz ljudi koji također vjeruju da su u rodu s Malkovichem, pa privatni obiteljski mit prerasta Lukinu priču i gura film (kao i samu potragu) u novu sferu. Naime, spoznaja da postoji cijeli niz ljudi koji dijele slične rodbinske legende o srodstvu s Johnom, postaje okidač za pronalazak i naposljetku okupljanje svih Malkovicha u Loviću Prekriškom. Iz te nove perspektive, Luka i otac Željko potežu sve do Bugarske i upoznaju Malkovicha kojeg pozivaju na samo okupljanje.
No, potraga za korijenima i faktografski afirmiranim srodstvom s Johnom, u srži je zapravo film o očinstvu. Mavretić, koji je nedavno zaplovio u roditeljske vode dobivši sina Rina, okreće se vlastitom djetinjstvu i odnosu sa svojim ocem. Rastava roditelja tijekom djetinjstva na njemu je ostavila veliki trag, kako u odnosu s ocem, tako i u manjku informacija o toj strani obitelji. Od tog trenutka postaje nam jasno da je autor, na dramaturški vješt način, servirao Johna Malkovicha kao sekundarni motiv, odnosno određenu fasadu iza koje mora zaviriti, odmičući se od relevantnosti krvne povezanosti s američkim glumcem, i fokusirajući se na znatno osobniju stvar – razrješavanje obiteljske prošlosti kako bi se mogao okrenuti budućnosti.
“Biti u rodu s Johnom Malkovichem” pokazuje kako iz osobne anegdote izvući univerzalnu priču o obitelji, pripadanju i potrebi da kroz pripovijedanje vlastite prošlosti sebi omogućimo krenuti dalje…
Upravo taj moment čini sadržajnu i emocionalnu okosnicu filma, formalno podcrtanu arhivskim obiteljskim snimkama kojima se Mavretić retrospektivno osvrće na vlastito djetinjstvo. Tako u brojnim razgovorima na površinu izlaze dugo neizrečene stvari između oca i sina, s ključnim zaključkom i nadom da su iz “nesretne obitelji stvorili neke sretnije”.
Potraga za dokumentom koji ga povezuje s Malkovichem, kao i pokušaj da s njim stupi u kontakt, ipak ostaju krucijalni dijelovi filma te predstavljaju bitan dio dramaturške strukture, koja je od početka dvojaka i može se razdijeliti na obitelj Mavretić i obitelj Malkovich. Ove dvije narativne linije isprepliću se kroz film, strukturirajući ga kao svojevrsni film ceste, u kojem fizičko kretanje paralelno prati emocionalno zbližavanje oca i sina. Spomenute niti u potpunosti se ujedinjuju u završnoj sceni, u kojoj se kao određena kulminacija, servira stol za koji su se okupili Malkovichi iz cijelog svijeta – uz izostanak Johna. Upravo u tim susretima “Biti u rodu s Johnom Malkovichem” pronalazi i svoj najživlji ton, blagu ironiju i humor koji proizlaze iz kolektivne potrebe za pripadanjem, gdje gotovo svatko želi biti dio iste, pomalo fantastične genealogije. Pritom se pitanje istinitosti mita postupno pokazuje manje važnim od njegove funkcije: on djeluje kao vezivno tkivo obitelji, narativ koji omogućuje kontinuitet, čak i onda kada su stvarne veze prekinute ili narušene.
Navedena struktura ponekad šteti filmu u smislu da uzima pauze u pripovjednom tijeku u kojima će se, uz glazbu i emocionalno ipak presugestivan ton, podcrtavati podtekst već dobrano artikuliran filmskim jezikom. Međutim, to je ujedno i glavna snaga u korijenu Mavretićevog dokumentarca – što katkad pretjeranu sugestivnost čini nužnom nuspojavom. U suštini je ovo ipak priča o očinstvu i okretanju novih stranica unutar obiteljskih odnosa, u čemu film tonski pogađa sve note. Obiteljske scene osobne su i dirljive i fluidno se kreću između ideja opraštanja, naslijeđenih trauma te potrebe da se kroz razumijevanje prošlosti ponovno uspostavi bliskost.
Istovremeno avanturistički i introspektivan, komičan i ozbiljan, “Biti u rodu s Johnom Malkovichem” pokazuje kako iz osobne anegdote izvući univerzalnu priču o obitelji, pripadanju i potrebi da kroz pripovijedanje vlastite prošlosti sebi omogućimo krenuti dalje, dok sam Malkovich ostaje svojevrsni palimpsest – gotovo mitska figura na koju se projiciraju ljudske potrebe za identitetom i pripadanjem.