“Tragovi pripadanja” (LEWA Productions / HBO / Doppelplusultra Film Productions / Spacedust Productions; 2026.), novi cjelovečernji dokumentarni film Tatjane Božić, koji se premijerno danas prikazuje na 22. ZagrebDoxu, ostvarenje je što se bavi pitanjem osjećaja pripadnosti autorice, rođene u Karlovcu u Hrvatskoj, dobrim dijelom školovane u Moskvi, Rusiji, već dulje vremena nastanjene u Amsterdamu u Nizozemskoj, s još pokojom europskom adresom između ovih dugotrajnijih postaja. Uključujući i zagrebačku, gdje je 2000. godine bila suosnivačica produkcijske kuće Fade In.
Petnaest godina poslije suosnivačica je LEWA Productions koja kao sjedište navodi Zagreb, Pariz i Amsterdam. Potpisnica petnaestak kratkih dokumentarnih filmova, snimanih u raznim zemljama, Tatjana Božić u nas je veću pozornost privukla svojim cjelovečernjim prvencem “Ljubavna odiseja” / “Happily Ever After” (Witfilm / Factum / Zelovic Productions; 2014.), autoportretnim djelom osovljenom na promišljanje protagonistice o svojim dosadašnjim ljubavnim vezama, za tu se prigodu ponovno susrećući sa svim svojim bivšim dečkima.
U “Tragovima pripadanja”, svom drugom cjelovečernjem dokumentarnom filmu, Tatjana Božić ponovno se zagleda u se, tražeći ovaj put svoj identitet kroz istraživanje vlastita odnosa prema individualnosti i zajedništvu, tj. kopkanja po razlozima i uzrocima poćuta da se posvuda većinom osjeća izdvojenom od okoline.
“Tragovi pripadanja” ostavljaju dojam svojevrsnog nastavka, odnosno para Vašem prethodnom cjelovečernjem dokumentarnom filmu “Ljubavna odiseja”. U oba ste junakinja Vi sami, posrijedi je (svojevrsna) potraga za samom sobom kroz osvrtanje na prošlost, tematiziraju se pripadanje i zajedništvo… Koliko Vam je bilo zahtjevno snimati o sebi i iznositi svoje dvojbe i nesigurnosti?
“Iako to nikako nisam planirala, “Tragovi pripadanja” su svojevrsni nastavak “Ljubavne odiseje”. Priča o tome što se dogodilo poslije, koje su me teme zaokupljale u sljedećih deset godina života. U središtu ovog filma je pitanje pripadanja i zajedništva. I to je tema koja meni zapravo prirodno pripada jer sam živjela u četiri različite zemlje, često se selila, svaki put gradila novi život i svaki put bila pomalo, na pola tu, jer uvijek sam imala neke najdraže ljude negdje daleko i uvijek sam bila otvorena tomu da će ponovo doći do promjene i da ću opet pakirati kutije, počinjati ispočetka.
“Samo snimanje uglavnom nije zahtjevno. Dok snimaš, tješiš se mišlju da ćeš u montaži sve kontrolirati, da će ući samo ono što tebi odgovara. A onda dođeš u montažu i odmah vidiš da su najjači trenuci upravo oni najkontroverzniji, oni gdje si izložena, gdje pokazuješ svoje dvojbe i nesigurnosti, gdje moraš pustiti ego. To nije jedna velika odluka. Svaki dan, malo po malo, počneš materijal gledati kao nešto odvojeno od sebe. To više nisam u stvari ja, niti je to moj život, to je lik u filmu, a redoslijedom upravlja dramaturgija, ne istina.
“U autobiografskom dokumentarcu autor/ica sjedi na dvije stolice. Na jednoj je redateljica koja zna da ne smije biti milostiva prema svojim likovima. Na drugoj je junakinja filma koja želi ispasti pametnija, možda malo duhovitija i koja inzistira da se izrežu svi kadrovi koji joj ne laskaju. ‘Odakle se sad tu pojavio taj podbradak? Nešto nije u redu s tom kamerom!’ Svaki put kad se oslobodim vlastitog ega, film ima šanse postati bolji, duhovitiji, autentičniji. To hodanje po rubu mi je jako zanimljivo.”
Koju psihoterapiju pohađate u filmu? Je li pomogla? Je li i sam rad na “Tragovima pripadanja” i na “Ljubavnoj odiseji” djelovao psihoterapeutski?
“Ono što se vidi u filmu zove se obiteljska, odnosno sistemska konstelacija. To je grupni terapijski rad koji mi je, kad sam ga prvi put radila, doslovno promijenio život. Inače se i sama bavim coachingom i radim s ljudima koji prolaze kroz teške životne situacije, tako da me psihološki rad zanima i privatno i profesionalno. Bilo mi je važno da konstelacije uđu u film. One su moja osobna iskustva stavile u širi kontekst sistema iz kojeg dolazim, moje obitelji i povijesti, u životu i u filmu. S njima je puno toga sjelo na svoje mjesto.
“A što se tiče toga je li rad na filmu psihoterapeutski, rekla bih da jest, ali na jedan specifičan način. Kad radiš film o sebi, stalno si na klackalici između toga da moraš biti dovoljno blizu temi da bude iskreno i živo, ali i dovoljno udaljena da možeš uopće režirati, montirati i napraviti strukturu. Dok traje (dugotrajni) razvoj filma i tražiš novce, ukoliko kažeš: ‘Evo, ovo me muči i želim to razriješiti kroz ovaj film’, decision makeri ti kažu: ‘A, onda idi na terapiju.’ Ali ako kažeš da si taj problem već razriješila, onda kažu: ‘A, onda ne možeš raditi film jer neće biti autentičan.’ Sve o čemu govorim u filmu, na neki način sam već odradila. A opet, sve mora biti svježe, to jest bolno.
“Tako da bih rekla da je rad na ‘Tragovima pripadanja’ i na ‘Ljubavnoj odiseji’ bio terapeutski, ali više u smislu da je to proces u kojem moraš istovremeno biti i sudionik i promatrač. I upravo taj balans je ono što je bilo najteže, možda i najvažnije.”
Gledajući film, očekivao sam da će završiti optimističkom notom koja daje ili budi nadu. Ne zato što bi sam film navodio na takvu pomisao, nego zato što je sretan svršetak gotovo neizbježan obrazac. Othrvali ste se tomu i zaključili film bez uočljivog razrješenja. Jeste li razmišljali o optimistično ugođenom kraju?
“Od početka smo razmišljali kako bi bilo lijepo da gledatelji izađu iz kina i kažu: ‘Ha, vidiš ti to. Zar nije baš tako i u životu?’ Bez velikog urnebesnog kraja, bez vatrometa. Samo malo bolje razumijemo sebe i svijet, i idemo dalje. Opet je sve isto, a ipak malo drugačije. Film je u stvari tako i koncipiran, da spoji fragmente toga što to znači pripadati – je li to nešto što nosimo od kuće, trebamo li to zaraditi ili nam pripada? Je li moguće pripadati u drugoj kulturi, osobito tako izrazito individualističkoj, gdje živimo jedno pored drugog a nikad se ne dodirujemo? Zato smo ga i nazvali ‘Tragovi pripadanja’, odnosno ‘Fragments of Belonging’, jer on stvarno prati fragmente i onda završi tu gdje smo sada – opet je sin na biciklu, samo sad puno centimetara viši i nekoliko godina stariji, pas još uvijek bježi, ja sam još uvijek ja.
Jedna linija cjeline – isječci iz filmova o hrvatskim i jugoslavenskim gastarbajterima te sudjelovanje podosta Vaših rođaka koji su tad ili poslije, trbuhom za kruhom iselili iz domovine – zgodno sugerira da se ‘Tragove pripadanja’ može sagledati i kao svojevrstan suvremeni cjelovečernji prilog bogatoj baštini kratkih dokumentarnih filmova o ovdašnjim radnicima na privremenom radu u inozemstvu. Pretpostavljam da je tijekom istraživanja arhivske građe bilo zanimljivo uspoređivati ondašnje gastarbajterske probleme s današnjima.
“Istraživanje arhive bilo mi je jako zanimljivo, ali stvarno je bilo zastrašujuće vidjeti koliko se osnovni obrazac zapravo nije promijenio. Jedan nizozemski arhivski prilog, sniman negdje pedesetih godina, prikazuje poslovnog čovjeka koji izgleda kao prototip staromodnog kapitalista. Odlazi u Maroko izabrati radnike koje će odvesti u Nizozemsku. Traži dvadeset pet radnika, a pred njim stoji red od oko 500 ljudi. Postavlja samo jedno pitanje: ‘Koliko si godina išao u školu?’ One koji kažu: ‘Osam godina’, odmah otjera pokretom ruke. Uzima samo one s tri ili četiri godine škole ili bez škole. Vrlo je jasno da njih preferira jer pretpostavlja da se neće udruživati u sindikate, neće tražiti povišicu i neće postavljati pitanja.
“A onda, nakon tog istraživanja, upoznala sam mladog Marokanca, treću generaciju u Nizozemskoj. Rođen je tamo, i njegovi roditelji su rođeni tamo, ali i dalje govori s prepoznatljivim marokanskim naglaskom. Kaže kako mu u Maroku govore: ‘Ti si Nizozemac’, a u Nizozemskoj: ‘Ti si Marokanac’. Ta pozicija između, taj pečat, taj osjećaj da nikad nisi potpuno odavde, očito se nasljeđuje kroz generacije.
“Moram priznati da mi na takve stvari puca srce. Na onu djecu koja trče za autom s njemačkim registracijama u filmu ‘Halo, München’, na djevojčicu iz njemačkog arhiva koja kaže da ne zna kamo pripada. Shvatila sam da bih i ja svom sinu, zbog vlastite životne priče, mogla ostaviti isti osjećaj nepripadanja. Ono što nosim u sebi ne završava sa mnom. Ako ostanem ovako neukorijenjena, ako nastavim lebdjeti između mjesta koja volim, ali kojima ne pripadam, ta nestabilnost mogla bi postati i njegova. Morala sam se suočiti sa svojim osjećajem da nigdje ne pripadam i zbog njega. Želim da moj sin naslijedi dolazak kući, a ne čežnju za njim.
“Što duže živim u Nizozemskoj, sve više shvaćam da integracija često dolazi sa skrivenim zahtjevom: ublaži naglasak, kontroliraj emocije, smanji intenzitet, postani lakša. Dobar imigrant je onaj koji govori jezik, a jedini način na koji pokazuje svoje podrijetlo jest da s vremena na vrijeme skuha neko egzotično jelo. Ako su imigranti bezopasni, tihi i mali, može ih se tolerirati, ali često nema stvarnog interesa tko su ti ljudi.
“Kad posjećujem svoju obitelj u Beču, gastarbajtere već gotovo pola stoljeća, vidim da ni oni nikad nisu postali dio tamošnjeg svijeta, niti su se previše trudili upoznati Austriju. Bila je to transakcija: jedni su trebali novac, drugi jeftinu radnu snagu. Pripadanje tu nikad nije bilo moguće, ali nitko ga zapravo nije ni tražio. Moderni visoko plaćeni expati, žive točno tako, samo oni možda ne tuguju u domovinskim kafićima za svojom pravom kućom, već razmišljaju u koju bi to slijedeću zemlju mogli otići.”
Koliko je važno bilo uključivanje HBO-a, najzvučnijeg među potpisanim producentima? Kako je došlo do suradnje s tom kućom?
“Uključivanje HBO-a bilo je naravno iznimno važno za film, za LEWA Productions i za mene kao redateljicu. Time je film postao stvarno europski, jer će biti prikazan u mnogim europskim zemljama. Ali jednako važno, film se i tematski značajno proširio. Hanka Kastelicová je još ranije vidjela ‘Ljubavnu odiseju’ i pokazala interes za moj rad, a kad sam razvila koncept za ovaj film, tu se odmah dogodio klik. Posebno mi je bilo važno to što je suradnja bila zaista puna podrške. Hanka je i sama ranije radila kao redateljica i imala sam osjećaj da me zaista želi podržati da napravim što bolji film.”
Pripremate li novi film? Možemo li očekivati ulazak u trilogiju?
“Magdalena Petrović, producentica filma, moja kolegica, partnerica u LEWA Productions i prijateljica, od početka je imala ideju da ovo treba postati trilogija. Ja sam se toj ideji opirala, jer sam i nakon ‘Ljubavne odiseje’ govorila da neću ponovno raditi film o sebi. Zato ne isključujem ništa za budućnost. Mislim da filmove trebam raditi tek onda kada imam nešto stvarno za reći, a za to je potrebno vrijeme, da se proživi novi komad života. U svakom slučaju, jako mi je važno da nastavim raditi s ovim timom. Od Magdalene, preko naših koproducenata u Njemačkoj i Nizozemskoj, pa do HBO-a, to je bila suradnja koja je u svakom smislu bila iznad očekivanja.”