Odjavnica “Kruh Mati Tradicije” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2025.) scenarista i redatelja Marka Plejića obavještava nas da je film nadahnut kratkim ostvarenjima “Od 3 do 22” (Zagreb film, 1966.) Kreše Golika, “Café Manon” (Kino klub Split, 1967.) Ranka Kursara i “Šihta” (ADU, 2019.) Damira Markovine. Taj se kratak popis, kojem bismo mogli pridružiti i “Trafiku” (ADU, 2021.) Dore Slakoper, nadaje kao zgodan prijedlog za tematski program o zaposlenim ženama u Hrvatskoj.
Ako se i nije sjetio manje poznatih filmova Kursara i Markovine, gledatelj iole upućen u hrvatsku kinematografiju dotad je, prateći Plejićev film, zacijelo već pomislio na Golikov klasik “Od 3 do 22”. Jer “Kruh Mati Tradicije” na razmjerno se sličan način bavi gustim dnevnim rasporedom u radnom danu jedne žene, majke, supruge, u kojem obveze prema obitelji i zaposlenju ne ostavljaju mjesta predahu, u kojem se samo ispunjava što se ispuniti mora, u kojem se nema vremena za sebe. Eventualno jedna e-cigareta ili boca mlijeka.
Golikov je film prikazao radni dan mlade Smilje Glavaš, zagrebačke, odnosno sesvetske radnice u tvornici tekstila; Kursarov je promatrao užurbane konobarice u naslovnom kafiću na splitskom glavnom kolodvoru; dok je Markovinin popratio radni dan u životu glumice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Ane Begić Tahiri, tijekom predbožićne vreve. Protagonistica Plejićeva filma mlađa je majka barem četvero djece – u kući viđamo još neke stanare za koje ne znamo tko su – koju budi, hrani, odvozi i dovozi iz vrtića te obavlja sve kućanske poslove. Uz to se bavi pekarskim poslom, u obrtu kojem je, čini se, gazdarica, a koji je vezan uz mjesto stanovanja, kuću koja se izvana čini razmjerno neuređenom i neodržavanom, dok je iznutra sve novo, lijepo i čisto. (Što publiku 23. Liburnia Film Festivala može podsjetiti na znatno ekstremniji primjer i iznutra i izvana vrlo derutne, malne ruševne kuće, no opremljene novom PVC stolarijom, u filmu “O mačkama i ljudima” Sunčice Ane Veldić.)
Dok pekarica u “Kruh Mati Tradicije” neprekidno rinta, suprug, kako je prikazano, povazdan sjedi na kauču u dnevnom boravku i gleda televiziju. I prigovara joj da ga ometa, kad ona prođe ili pere pod u prostoriji. To se, doduše, doima malo namještenim za snimanje, no nije li i Golik većinu svog filma izdjeljao rekonstrukcijskim podešavanjem zbilje. Ima čak i glasova svjedoka koji govore da je, kako bi ojačao utisak i društvenu kritiku, ponešto i izmislio. Kažu, upravo najšokantniju i najnevjerojatniju sastavnicu, onu po kojoj jednogodišnji dječak ostaje satima zaključan u kući, ktomu miran u krevetu, dok su roditelji na poslu. Podešeno ili namješteno, međutim, u dokumentarnom filmu alatka je češća nego što se čini, a u oba ova filma ti odigrani ili priređeni prizori nisu fantazija, već replike stvarnosti, makar se nisu zbili baš tada, spontano i nepriređeno ispred kamere.
“Od 3 do 22” bio je uredan, pregledan, formalno pomno zidan rad sa snažnom notom kritike ovdašnjeg sustava čije su postavke tad bile jasno obznanjene i monolitne pa je bila i jasna adresa na koju se kritika upućivala. I “Café Manon” negdje je sadržao društvenu kritiku, no u prvom planu bila je formalna igra ritmičkog pokreta, dinamične kamere i nervozne montaže, u otvoreno eksperimentalnome duhu. Oba su filma bila pomno osmišljenoga i razrađenoga stila te su plijenili (i) vizualnom estetikom.
“Šihta”, studentski, pa samim time i vježbovni film, u tom je smislu bila manje ambiciozna. Također studentski, “Kruh Mati Tradicije” isto tako. Doima se ostvarenjem u kojem se svjetlosno i kompozicijski pretežno hvatalo kako se stiglo, ne držeći se kakvog čvršćeg, zahtjevnijeg estetskog ključa koji bi zacijelo ograničio mogućnosti neposrednog bilježenja stvarnosti.
“Kruh Mati Tradicije”, uostalom, nije djelo što oponaša navedene filmove, već ostvarenje što ih zrcali, na svoj način, njima nadahnuto i potaknuto.
Dok će Golik, primjerice, ponuditi sve podatke koji se čine potrebnima za kontekstualizaciju, a protok vremena učvrstiti kadrovima satova, kod Plejića nismo sigurni ni gdje se radnja odvija, ni tko sve čini obitelj, niti čime se točno bavi protagonistica, kojoj ćemo samo čuti vlastito ime, Vesna. U filmu, koji je prati od jutra do mraka, nema nijednoga sata. Takve, preciznije informacije – uključujući i one o djelatnosti njezine zagrebačke pekare “Kruh Mati Tradicije”, o čemu se možemo izvanfilmski informirati na Internetu – vjerojatno ne bi naštetile cjelini, no stihijskim sakupljanjem isječaka, “Kruh Mati Tradicije” dočarava određenu grozničavost i razmjernu neizvjesnost Vesnina dnevnog dirinčenja, dok je svrha Golikova strogog koračanja bila i predočiti pritisak monotone izvjesnosti teškog bremena Smiljina bivovanja.
Premda se čini da je pekarica Vesna samouvjerenija i samosvjesnija od Golikove Smilje, odnosno da je za razliku od nje osoba koja ima izbora, “Kruh Mati Tradicije” društveno je kritičan samim time što ukazuje na primjer, jamačno ne jedini, preopterećene osobe, žene, radnice, kućanice, koja jest dijelom društva. No, kako nekom zgodom, o svomu djelovanju govoreći reče Želimir Žilnik, društveno kritički filmaš nekoć je znao komu se obraća, a danas više ne zna.
Protagonistica “Kruh Mati Tradicije” tijekom se filma nekoliko puta pojavljuje u različitoj odjeći. Uzrok tomu mogao bi biti ili vjerojatno jest taj da je jedan radni dan sniman nekoliko dana, što je posve uobičajeno, a junakinja se, neuobičajeno i protivno elementarnim pravilima stvaranja iluzije kontinuiteta, od snimanja do snimanja presvlačila. Neuobičajeno je, ali ne i pogrešno, da autori time nisu razbijali glavu, nego su se pravili da je riječ o radnjama ostvarenima u jednom potezu. Ako se gledatelj i začudi Vesninoj promjenjivoj odjeći, na tu će sporednu pojedinost vjerojatno brzo zaboraviti i cjelinu usvojiti kao jedinstven dnevni pregled.
Sloboda pristupa omogućit će da se film obogati pokojom dragocjenom viticom, kao što je ona u kojoj mališan u industrijskom sladoledu pronađe zapakiran tko zna čiji zub, a što nije izravno vezano uz Vesnin djelatni itinerar. Ili prizor snažnog naboja, ponajprije dijaloški, što odskače od riječima škrtog ostatka filma, u kojem se Vesna prepire sa svojim pekarskim (su)radnicima.
“Kruh Mati Tradicije”, uostalom, nije djelo što oponaša navedene filmove, već ostvarenje što ih zrcali, na svoj način, njima nadahnuto i potaknuto. Živo, usredotočeno, dinamično, upečatljivo i uvjerljivo.