EsejiKonstrukcija stvarnosti kroz povijesne mitove

Konstrukcija stvarnosti kroz povijesne mitove

|

U današnjici u kojoj se ideali slobode i društvenog progresa više ne doživljavaju održivima, Adam Curtis inzistira na tome da politička moć počiva na sposobnosti oblikovanja budućnosti kroz upravljanje strahom kao sredstvom kontrole, dok istovremeno, usmjereni ka istom cilju, mediji kreiraju ideološke narative. U ovom eseju fokus se pomiče prema Curtisovim filmovima tj. serijalima temeljenima na politici straha, odnosno, načinu na koji se kolektivne ideje, identiteti i emocije oblikuju kroz konstrukciju koncepta neprijatelja.

“The Power of Nightmares” (2004) rekonstruira paralelnu evoluciju američkog neokonzervativizma i islamskog fundamentalizma, pokazujući da, iako naizgled suprotstavljeni, oba pokreta crpe snagu iz istog korijena konstruirajući mit o globalnoj prijetnji kako bi mobilizirali mase. Pritom, Curtis secira mehanizme kojima se političke elite koriste kako bi proizvele strah, čime se on potom transformira u univerzalni jezik moći koji nadilazi ideološke razlike. Neokonzervativci u Americi i islamistički fundamentalisti prikazani su kao sile koje se zapravo međusobno hrane svojim akcijama, nalazeći jedni u drugima potrebnog glavnog vanjskog neprijatelja.

Provokativni predznak “The Power of Nightmares” leži u izjednačavanju diskurzivnih metoda Georgea W. Busha i Osame bin Ladena, čija se politika više ne temelji na obećanju svjetlije budućnosti nego na održavanju permanentne opasnosti. Ovaj prijelaz od politike obećanja do politike straha Curtis vidi kao srž neoliberalnog poretka. Terorizam, sugerira Curtis, funkcionira i kao stvarna prijetnja i kao mit koji održava poslušnost građana, pa u tom smislu, rat protiv terorizma nije toliko vojna operacija koliko narativni mehanizam. Dok se izmjenjuju snimke radikalnih propovijedi i političkih govora u Washingtonu sa slikama eksplozija i brutalnog nasilja, Curtis poziva na shvaćanje kako njihova funkcija nije u prikazivanju realnosti, već u oblikovanju javne percepcije. Time ponovno postavlja ono temeljno pitanje: živimo li u svijetu prijetnji ili u svijetu konstrukcija prijetnji?

Potonje se posebice ostvaruje kroz dramatizaciju događaja, primjerice arhivske snimke bombi u školama, atentata i prijetnji terorizmom koje izgledaju gotovo teatralno. Vizualno snažni sadržaji nadilaze puko informiranje javnosti o strahotama i služe konsolidaciji moći, eliminirajući prostor za kritičko promišljanje. Upečatljivo jest što Curtis prikazuje Lea Straussa kao idejnog utemeljitelja američkog neokonzervativizma čije učenike, poput teoretičara Paula Wolfowitza, vodi uvjerenje da se društvo može moralno ujediniti samo kroz mit o zajedničkom neprijatelju; te paralelno Egipćanina Sayyida Qutba kao začetnika islamističke ideologije i narativa džihadizma, koji nakon boravka u SAD-u i razočaranja materijalističkim i grešnim Zapadom, razvija ideju o nasilnom obnavljanju čiste vjere.

Ova poveznica između Zapada i fundamentalističkih pokreta naglašava da kontrola nije nužno institucionalna ili vojna, nego duboko ugrađena u emocionalne narative kojima se upravlja percepcijom i ponašanjem ljudi.

Raspad lažnih narativa

Desetljeće kasnije, u “Bitter Lake” (2015), Curtis premješta fokus na Afganistan prikazujući kako se na ovaj način izgrađeni narativi raspadaju. Ovdje, kroz primarno priču o britanskoj i američkoj politici u Afganistanu, redatelj obrazlaže kako mediji manipuliraju javnom percepcijom zamagljujući kompleksne povijesne odnose simplificiranim dihotomijskim prikazima. Film rekonstruira događaje od 1940-ih sve do kasnijih geopolitičkih previranja. Curtis koristi arhivske snimke intervjua s vojnicima, diplomatske dokumente i vijesti kako bi istaknuo koliko su zapadni narativi pojednostavljeni i površni, ne razjašnjavajući dublji kontekst lokalnih kultura i religija te kompleksnih povijesnih veza.

Jedan od najupečatljivijih trenutaka filma je kombinacija intervjua s afganistanskim vojnicima i civilima, koji pokušavaju razumjeti strane intervencije, s montažom političkih govora prepunih ponavljajućim ispraznim frazama o slobodi i demokratizaciji, što kontrast između stvarnog kaosa na terenu i jednostavnih narativa medijskih i političkih interpretacija, čini još izraženijim. Također, prikaz britanske diplomatske strategije 1940-ih i američke intervencije 2001. godine pokazuje kako pokušaji stabilizacije često generiraju nove krize, jer jednostavne priče o dobru i zlu ne odgovaraju dinamici društva i stoga stvaraju emocionalni prostor u kojem kolektivna tjeskoba postaje konstanta.

“The Power of Nightmares” i “Bitter Lake” tvore svojevrsni diptih: u prvome se objašnjava kako strah postaje politički alat jer političke strukture stvaraju imaginarne neprijatelje (terorizam, zlo) kako bi generirale strah i legitimirale vlast, a drugi prikazuje što ostaje kada ti narativi puknu – kad izdominira opća konfuzija te nastaje vakuum smisla i značenja – a što će Curtis najviše obraditi kroz “HyperNormalisation” (2016). Ranije proizvedena binarna slika stvarnosti (koju obrađuje “The Power of Nightmares”), npr. civilizacija protiv barbara, Zapad protiv islama, dobro protiv zla – jer je jednostavnost lakše prodati od složenosti, u “Bitter Lake” više ne funkcionira. Arhivske snimke vojnika koji ne znaju zašto su tu, političara koji ne znaju što rade i civila koji ne znaju tko je neprijatelj, tvore pejzaž globalne dezorijentacije i nemoći, a Zapad, nakon desetljeća manipulacije narativima, postaje zarobljenik vlastitih priča.

Kolektivno sjećanje i trauma

U ovom kontekstu vrijedi spomenuti i “The Living Dead”, kronološki prethodnik iz 1995., koji se bavi načinom na koji društva integriraju prošle traume i oblikuju kolektivna sjećanja. Koristeći snimke rata, ratnih zločina, kriza i socijalnih sukoba, uključujući intervjue s preživjelim vojnicima i civilima, Curtis demonstrira kako se kolektivna memorija aktivira oblikujući emocionalnu i kulturnu dinamiku pa i identitet zajednice. Na taj način, “The Living Dead” pokazuje kako strah, trauma i mitovi preživljavaju kroz psihološke i kulturne slojeve društva koji oblikuju ponašanje i moralna vjerovanja zajednice.

Ova tri filma jasno ilustriraju Curtisovu dijagnozu – “The Power of Nightmares” prikazuje konstrukciju (ritualiziranog) straha i mitova političkih elita odozgo, “Bitter Lake” raspad tih narativa u globalnoj praksi i nespremnost Zapada da obuhvati kompleksni svijet, dok “The Living Dead” pokazuje kako mitovi i internalizirane traume preživljavaju u kolektivnom sjećanju naroda, reproducirajući strah i emocionalnu kontrolu odozdo. Kroz ove tri perspektive postaje jasno da politika, mediji i kultura zajedno kreiraju i održavaju mitove koji definiraju društvo, a redatelj dokazuje dinamičnost moći koja stalno mijenja formu, transcendirajući političke i institucionalne okvire.

Na kraju, Adam Curtis implicitno postavlja i dalje aktualno pitanje. Što se događa kada narativ prestaje biti kohezivan – tko stvara novu priču? Odgovor nije jednostavan jer kontrola nije samo u rukama političkih elita, ona se reproducira i kroz kolektivnu memoriju, oblikujući generacije koje dolaze.

Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Povezani tekstovi

Svijet bez alternative i genealogija kapitalističkog privida

Adam Curtis je svojim radovima, kojima oblikuje kritički diskurs o moći i manipulaciji, zauzeo jedinstveno mjesto u pejzažu suvremene dokumentaristike.

Tehnologija, znanost i cyber kontrole

Nakon uspostavljenih političko-ideoloških narativa, sustav prelazi u ruke znanosti i tehnologije koji počinju odašiljati nove, još opasnije forme kontrole.

Psihologija mase i pojedinca – manipulacija željama i emocijama

U konačnici, Curtisova dijagnoza suvremenog svijeta kulminira u spoznaji da svaka ideja oslobođenja završava novom formom kontrole.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kylie Minogue, Questlove i nova ljubav prema arhivi

U dobu ekrana i 4K videa, ne čudi da su 16mm vrpca koncertne arhive, kućni video s kamkordera ili stari negativi iz kutije za cipele gurnute na tavan, ujedno i egzotični vizualni začin analogne povijesti kod mlađih generacija prikovanih za streaming servise.

Popularna etnografija Libanona

"Voliš li me" (2025) Lane Daher pokazuje da popularna kultura može biti jedan od najbogatijih izvora suvremene etnografije.

“Snajka: Dnevnik očekivanja” u parku Kuće halubajskega zvončara

U sklopu programa "Slučajno kino", u četvrtak, 16. srpnja u 21 sat, bit će prikazan film "Snajka: Dnevnik očekivanja".

Maccamanija

U posljednje vrijeme izašla su dva dokumentarna filma o Paulu McCartneyju te jedan o Beatlesima.

Nakon deset izdanja gasi se Shpeena Dox

Nakon deset izdanja gasi se Shpeena Dox, festival dokumentarnog filma koji je od 2015. godine dovodio dokumentarni sadržaj u Labin.

“Memorija svijeta” – Mehanizam protiv zaborava

Alain Resnais je kolekciju zanatski odrađenih filmova (nastalih prema narudžbi) upotpunio dokumentarcem "Memorija svijeta" (1956).

Proizvođenje vlastite povijesti

"The Watermelon Woman" redateljice Cheryl Dunye je film koji se smije, zavodi, provocira i misli istodobno.

Seks i selektivno probiranje

Danas će u Dokukinu KIC biti prikazan dokumentarac "Ispiranje mozga: seks, kamera, moć" kroz koji će gledatelji imati priliku promisliti o rodnim odnosima upisanim u formalni podtekst filma.

“Umjetno inteligentni” dokumentarci

Nije, dakle, pitanje je li umjetnoj inteligenciji mjesto u dokumentarnom filmu - ona je svoje mjesto zauzela odavno...

Portret oca, autoportret kćeri

"Lekcije mog tate" (Hulahop, 2025.) redateljice Dalije Dozet funkcioniraju kao izrazito vješt primjer obiteljske etnografije.