U napuštenoj kući okruženoj zaraslim dvorištem, Faustyna, mlada djevojka androgenog izgleda, uzima u ruke fotografije iz djetinjstva, prašnjave predmete i stare knjige. Jedna od mnogobrojnih knjiga na prvoj stranici sadrži posvetu u kojoj potpisnik izražava nadu da će Faustyna jednoga dana postati teologinja. Dnevni boravak prepun je kršćanske ikonografije, što ne čudi jer je mjesto radnje Poljska. U sljedećem je kadru Faustyna u nekom drugom dnevnom boravku, društvo joj pravi samo crna mačka dok se ona u čipkastom donjem rublju sprema za izlazak. Kratku dječačku frizuru prekriva crnom, kovrčavom vlasuljom, koja u kombinaciji s crvenim ružem pretvara protagonisticu u pravu femme fatale. Njezina sljedeća uloga je na daskama kazališta, gdje energičnim scenskim pokretima tijekom psihodrame iskaljuje bijes na mušku osobu iz prošlosti koja ju je očigledno nečime povrijedila.
Ovim uvodnim sekvencama kratkometražni film “Faustyna” (2024) poljske redateljice Natalie Dutkiewicz najavljuje identitetsku podvojenost mlade Faustyne, koja, nije nevažno pripomenuti, dijeli ime sa svetom Faustynom, poljskom redovnicom koja je živjela početkom prošloga stoljeća i koju je njezin sunarodnjak papa Ivan Pavao II. proglasio svetom 2000. godine. Sveta Faustyna u poljskome društvu izgleda uživa određeni ugled budući da je o njoj snimljeno pet što igranih što dokumentarnih filmova. Taj podatak, odnosno poveznica između protagonistice Dutkiewiczevog filma i jedne od najpoznatijih poljskih svetica, nije nevažan budući da nakon što Faustyna tijekom psihodrame kaže da je slobodna otkako je financijski samodostatna, saznajemo da za kruh zarađuje prostitucijom.
Dutkiewicz prikazuje Faustynin život u kratkim fragmentima. Uvodni kadrovi o obiteljskoj prošlosti, poruke s mušterijama, satovi psihodrame i kadrovi u kojima protagonistica provodi vrijeme sama u malome stanu u suterenu, skiciraju ženski lik koji se bori s pronalaskom vlastitog ja, ali koji, posebno u samotnim interijerima, djeluje otuđeno.
Redateljica u potpunosti izbjegava formu intervjua i ispovijedanja u kameru. Umjesto toga, prati svoju protagonisticu u interakciji sa psihologinjom, s kolegama iz kazališne skupine i mladim djevojkama za koje možemo zaključiti da su njezine prijateljice. Iz pozicije muhe na zidu saznajemo da Faustynu muči odnos s ocem, čije standarde nije nikada uspjela zadovoljiti jer je on uvijek kritizirao njezin fizički izgled i ponašanje te se kroz psihodramu pokušava riješiti traume iz djetinjstva čiji nam se detalji ne otkrivaju.
U dokumentarnom filmu “Faustyna”, međutim, mnogo toga ostaje sakriveno.
Priča o Faustyni kronološki je vrlo labava i prepuna vremenskih skokova koji su uočljivi prvenstveno zbog promjene dužine prirodne kose glavne protagonistice i godišnjih doba u eksterijerima. Kako se film bliži kraju, fragmentiranost se dodatno naglašava i uspostavljaju se paralelizmi s prizorima s početka filma, kojima se signaliziraju promjene u protagonistici. Faustynino zadovoljno plutanje na površini jezera, koje zbog položaja tijela i cvjetne košulje podsjeća na sliku “Ofelija” Johna Everetta Millaisa sa svim sakralnim i erotskim konotacijama, evocira tuširanje s početka filma nakon susreta s klijentom, ali njezino lice više nije obilježeno tugom i možda sramom, već zadovoljstvom. Jednako tako se inicijalne frustracije tijekom kazališnih proba i identitetska pogubljenost čine savladanima uspjehom predstave pred publikom.
U dokumentarnom filmu “Faustyna”, međutim, mnogo toga ostaje sakriveno. Osim što ne znamo ništa konkretno o traumi s kojom se bori, također nam se ne otkriva jesu li predstavu gledali članovi obitelji, o čemu je Faustyna prethodno u suzama pričala svojoj terapeutkinji. Također nedostaje proces kojim je Faustyna došla do tog oslobođenja i sazrijevanja. Možemo zaključiti da su psihodrama i financijska neovisnost ostvarena kroz seksualni rad u tome pomogle, no skakanje sa skiciranja protagonistice i njezinih unutarnjih borbi na pronalaženje autentičnog jastva, naprosto je zbrzano pa bi možda rezultat bio bolji da se autorica opredijelila samo na jedno igranje uloga (psihodramu ili prostituciju), jer u ovome obliku nijedno od njih nije dovoljno istraženo, a element seksualnog rada čak ostaje na razini provokacije.
Druga mogućnost bila bi pretvaranje kratkog metra barem u srednji, čime bi se otvorio prostor i za konkretnije povezivanje Faustyninog nekonvencionalnog načina života s društvenim okolnostima koje ju okružuju. Autorica bi tako imala više vremena na raspolaganju pokazati etape u promjeni protagonistice u pravoj coming-of-age maniri, možda i dotaknuti se zanimljivog paradoksa da Faustyna mora postati netko drugi kako bi pronašla sebe. U tom slučaju mogli bismo govoriti o pravome portretu jedne usamljene djevojke, koja unatoč svemu hrabro ide kroz život.