Od samih začetaka filmske umjetnosti, ona se uspoređivala sa snom zbog njezine vizualnosti, mogućnosti manipuliranja vremenom i prostorom, oslanjanja na simbole, stvaranja osjećaja dezorijentiranosti nesmetanim klizanjem između nepovezanih elemenata te svojom sposobnošću da evocira snažne emocije zbog kojih je ponekad povratak u stvarnost nelagodan. Slično tvrdi Krešimir Mikić, filmofil i filmolog te protagonist dokumentarnog filma “Najbolji profesor filma na svijetu” (Sveučilište VERN’, 2025.) Vide Žagar, kad kaže da je film budan san jer sliči i snu i stvarnome životu, ali tek povratkom u stvarnost osvještavamo da smo gledali film.
No stvarnost je isto tako prepuna iluzija u koje dugo možemo vjerovati, a kada se one rasplinu, slijedi gorko suočavanje sa zbiljom. Takvo otriježnjenje prošla je redateljica Žagar zajedno sa svojim kolegama sa Sveučilišta VERN’, roditeljima i brojnim dobronamjernim ljudima koji su povjerovali u laži i varke profesora Mikića. Priča je u medije izašla 2019. i 2020., ekipa emisije “Provjereno” Nove TV također je radila na njoj, a Žagar ju je odlučila ispričati na drugačiji način, ne kao raskrinkavanje, već istražujući kreativne mogućnosti filma možda ponajviše u svrhu iscjeljenja, a nikako osvete.
“Najbolji profesor filma na svijetu” se otvara snimkama profesora Mikića dok kao eminentni gost na televizijskoj emisiji objašnjava da ponekad gledatelj filma ima dojam kako je on sam protagonist tog filma. U tom trenutku njegovi obrisi prelaze u animaciju i on postaje protagonist Žagarinog dokumentarca – pravi lik, čime autorica stavlja u praksu profesorovu teoriju. Zatim saznajemo o Mikićevom djetinjstvu kroz niz animiranih kadrova koji ispunjavaju stranicu filmskog scenarija, dok muški glas u offu priča svo bildungsroman. Te filmske tehnike prisutne su uz tradicionalnije dokumentarističke pristupe kao što su intervjui sa studentima koji objašnjavaju zašto im je Mikić bio najdraži profesor, arhivske snimke profesorovih gostovanja na različitim televizijskim emisijama i amaterske snimke njegovih predavanja.
Uz sve to, predočene su nam i prepiske mailova s profesorom, koji je i više nego voljan pomoći svojim studentima oko njihovih projekata. Ako niste prije čuli za Mikićev skandal, ovaj dio filma je potpuno uvjerljiv; ton je veseo, profesor je karizmatičan, animirane sekvence prikazuju ga kao superheroja u nastajanju, što se u potpunosti poklapa s razdraganim načinom na koji studenti o njemu govore. Kao gledatelj, čak malo žalite što vama nije predavao član Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti i Spielbergov prijatelj.
No, nemojmo zaboraviti da je Mikić junak ovog filma, a u svakoj priči junak se mora naći pred nekom preprekom. U njegovome slučaju to je bila dijagnoza leukemije i skupo liječenje u Americi. Mikić traži pomoć od svojih studenata s kojima ima poprilično prisan odnos i oni ubrzo pristanu proširiti njegovu crowdfuding kampanju putem društvenih medija. Kao gledatelj, nadate se happy endu, ali ipak zvoni negdje onaj citat o budnome snu; slijedi pravi plot twist – teoretičar filma cijelo vrijeme je zapravo vrlo vješto igrao tu ulogu. Animirana priča o najboljem profesoru filma bila je upozorenje da je to što gledamo fikcija koju je protagonist iskonstruirao i prodavao pod stvarnost. Za njegove žrtve nastupa suočavanje s činjenicom da je sve što su vjerovali o omiljenome profesoru bila samo iluzija.
Vida Žagar vrlo se spretno snašla u situaciji gdje joj je manevar limitiran.
Otriježnjenje prati stilski zaokret – iz stripovske razigranosti i tople priče o najkul profesoru prelazimo u true crime i noir. I taj je zaokret ponovno najavljen Mikićevim citatom; profesor dobro kaže da je suludo vjerovati da je dokumentarni film istina te da iako je redatelj nenametljiv, on ili ona itekako aranžira svoj materijal. Nakon tog citata, redateljica Vida Žagar, pomalo i prkoseći profesorovoj tezi, nameće se i kao lik u svome filmu, naglašavajući da aranžira svoj materijal. Istovremeno je redateljica koja vodi intervjue, ali i detektiv iz noira dok puši jednu cigaretu za drugom, slaže materijalne dokaze na pano kancelarije i kopa po prašnjavim nedigitaliziranim arhivima.
Na prvi pogled se čini da slijedi raskrinkavanje profesorovih zlodjela, ali stvar je već otkrivena – Mikića su mediji prokazali prije nekoliko godina. Iz ove nezahvalne situacije, autorica se dobro izvlači stavljajući fokus na žrtve i njihove borbe s vlastitim osjećajem srama, ignoriranjem od strane medija, ali i institucija koje nisu bile voljne samokritički preispitati svoju ulogu. Tu se posebno ističe razgovor između Žagar i njezine majke Martine Lipovac, možda i najzaslužnije osobe u prokazivanju prevaranta, a redateljica ni ovdje ne izostavlja lajtmotiv budnog sna i pretakanja fikcije i stvarnosti, pokazujući nam što se skriva iza kamere te tako naglašavajući fikcionalnost vlastitog ostvarenja.
Vida Žagar vrlo se spretno snašla u situaciji gdje joj je manevar limitiran. Ispričati priču o prevari koja je trajala desetljećima zahvaljujući aljkavosti institucija i medija, ali koja je već ispričana u medijima, mogla je otići u već viđenome smjeru spoja arhiva i intervjua. Međutim, inzistiranjem na metafilmskim postupcima u skladu s tezom o filmu kao budnome snu i nadopunjavanjem tradicionalnih dokumentarističkih konvencija animacijama, “Najbolji profesor filma na svijetu” kroz vlastitu samosvijest ukazuje na nedostatak samokritičnosti aktera koji su u cijeloj priči najviše zakazali. Dodatni je plus što je film diplomski rad u kojem je redateljica stavila u praksu upravo ono što je o prirodi filma naučila od svojeg profesora.
