Recenzije21. ZagrebDox: "Vlakovi" - Željeznica poleta i tjeskobe

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

|

Posve sastavljeni od arhivskog slikovnog materijala, dokumentarnog, uz iskoračić u igrano, “Vlakovi” / “Trains” / “Pociągi” (2024) poljskog veterana Macieja J. Drygasa nude svojevrsno lutalačko, impresionističko putovanje kroz Europu 20. stoljeća, pogleda najvećim dijelom, ali ne isključivo, prikučenog događajima i zbivanjima vezanima uz željezničku prugu.

Drygasovim se željezničkim kompozicijama, samo onima vučenima parnjačama, putuje kronološki, od otprilike početka stoljeća, vremena prije Prvoga svjetskog rata, do približno 1950-ih ili 1960-ih godina, pri čemu se ne nude nikakvi nadnevci i godišta, već smo u prepoznavanju razdoblja prepušteni vlastitim prethodnim znanjima. Prostorno pak, na doživljajno istom putovanju slobodno se, iz kadra u kadar, selimo iz zemlje u zemlju, iz države u državu, a lokacije imamo priliku identificirati po natpisima koji se povremeno pojavljuju ispred kamere, na lokomotivama, vagonima, kolodvorima. Sav korišteni materijal izvorno je snimljen u crno-bijelom te nosi zavodljivu patinu onovremenosti predstavljene u valerima sivoga i starih, dobrih, nijansama bogatih zapisa na filmskoj vrpci, a sve je ostvareno bez govorene riječi, prizorne ili izvanprizorne, odnosno kao nijemi film, praćen nenametljivima, ali ugođajnima glazbom i dizajnom zvuka koji cjelinu pretežno boje neveselim tonovima cvilenja, ječanja, vazda prijeteće neizvjesnosti.

Unatoč takvomu prevladavajućem zvučnom pečatu, pa i mnogim prizorima koji govore o nevoljnim granama života i čovjekova bivovanja, “Vlakovi” ipak ne ostavljaju dojam nepokolebljivo sumornoga djela. Među inime zacijelo i stoga što, s obzirom na malne neprestano kretanje središnjeg, naslovnog objekta, otjelovljenog u brojnim inačicama i obličjima, odišu dinamikom, pokretnošću i elanom, a živosti i živahnosti, pojmovima vezanima uz vjeru, ufanje i optimizam, nemalo pridonosi i raznolikost ljudstva, putnika i ostalih što se pojavljuju obavljajući kojekakve radne, razonodne i dokoličarske aktivnosti kakve se već mogu vršiti u vlaku, na pruzi, na kolodvoru – od najuobičajenijih kao što su čekanje, ispraćanje, dočekivanje, gledanje kroz prozor ili čitanje novina do onih za to poprište osebujnijih, kao što su ples, modna revija, prikazivanje filmova u vagonu-kinu…

Premda uvodno ispisan natpis, citat Franza Kafke: “Nade je mnogo, beskonačno mnogo – ali ne za nas”, nedvoumno valja usvojiti kao autorov putokaz o tomu kamo nas je nakanio usmjeriti i kako bi htio da sagledamo i doživimo njegov film, “Vlakovi” se nekim svojim kolosijecima opiru toj uputi budući da žustro brzaju i žubore u uvelike melodioznom, barem naoko lakorukom igralačkom vezu ostvarenom radoznalim nadahnućem umjetnika i zaljubljenika zanata koji zaneseno uživa u tomu što radi.

No, kako rekosmo, osim navedene gornje misli austrijskog pjesnika mučnine i nemoći te glazbe i zvukovlja što ne slute na dobro, “Vlakovi” nemale odsječke posvećuju najvećim zlima i pošastima stoljeća, svjetskim ratovima. Zapravo, već sam početak filma, sekvenca proizvodnje vlakova s početka 20. st., intrigantno spaja udivljenje prema postignuću i dometima mogućnosti čovjeka da izgradi moćan, impozantan, veleban stroj, s implicitnom, možemo reći, zabrinutošću nad žrtvom i poniženjem golorukih radnika koji ga, uglavnom posve nezaštićeni (HTZ, higijensko-tehnička zaštita, što je to?) neposredno izrađuju, u nimalo ugodnim uvjetima u kojima su, čini se, u neprestanoj ugrozi od invaliditeta, pa i životnoj. Divimo se umješnosti i preciznosti ljudstva i postupaka, dok istovremeno strepimo od kakve strašne, kobne nesreće, uvjereni da se su se one neizbježno i nerijetko događale, no, eto, nisu rado bilježene i arhivirane u filmskim zapisima i novostima.

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude “Vlakovi”, na svoj način obnavljajući, ponavljajući, potvrđujući drevnu misao o tomu kako je život i lijep i strašan.

Gotov, lijep, moćan vlak ponosito kreće na put, stanovništvu i ljudskom rodu koristan pragmatično i razbibrižno, no već deset minuta po izlasku iz tvornice dolazi do Prvoga svjetskog rata u kojem će mu prva namjena postati poslovanje ratnim razaranjima, na ovaj ili onaj način, napadno ili obrambeno, čineći štetu ili je sanirajući, vozeći vojnike na bojište ili vraćajući sakate s njega. Ruševne se pruge i kompozicije u poraću obnavljaju, a nakon bljeska bezbrižja, koje će obilježiti i Drygasovo uključivanje dvojice filmskih velikana, kratko Sergeja Ejzenštejna i nešto dulje Charlieja Chaplina (u “Vlakovima” inače nema mnogo poznatih osoba, mahom je riječ o anonimnoj čeljadi), novi strašni rat u kojem se, pojednostavljeno uzevši, ponavlja isto iz prijašnjega. Normalan život je prekinut, sve se svodi na uništavanje, a po svršetku izgradnja novoga.

U tu drugosvjetskoratnu, najdulju sekvencu u filmu, koja zaprema oko dvadesetipet minuta, Drygas uvodi najuočljivijim retoričkim zamasima. Nakon jedinog igranog prizora, onoga iz Chaplinova “Visokog društva” / “The Idle Class” (1921) u kojemu Chaplinov skitnica na željezničkoj postaji izlazi iz spremišta-kutijice u podvozju u kojem je očito putovao i spavao, filma koji su navodno gledali gledatelji vagona-kina, pokoja je minuta posvećena razdraganom masovnom dočeku stvarnog, nasmijanog Chaplina na nekoj željezničkoj postaji. Na to se montažno izravno nadovezuju minute u kojima podjednako ozarenog Adolfa Hitlera na nekom drugom kolodvoru dočekuje podjednako razdragana i oduševljena masa. Nimalo laskav komentar ljudske naravi, zar ne? Čak i u površnijeg poznavatelja kinematografije ovo će neugodno zrcaljenje pobuditi i asocijaciju na Chaplinovu najpoznatiju vezu s Hitlerom, glasovito ismijavanje Führera u “Velikom diktatoru” / “The Great Dictator” (1940).

Nakon ratnih strahota, dakako, obnova, uz pokretne slike što podsjećaju na one zapisane po prvome Ratu i nukaju na razmišljanja o besmislenom opetovanju istih nevaljalosti. Da bi nakon ponovne normalizacije i svojevrsnog uzleta, iako trećeg velikog rata tad još nema na vidiku, željeznica iznova transportirala tenkove, a Drygas u završnici kadrove putnika u vlakovima unizao kao da, ozbiljni, neusidreni, nesvjesni, idu prema neznanom, onostranom konačnom odredištu, što će naglasiti i samim, donekle oniričkim svršetkom u kojem je kamera uperena prema dolje, u nedogledne tračnice što se odlučno i nepredvidljivo, beskonačno račvaju u raznim smjerovima.

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude “Vlakovi”, na svoj način obnavljajući, ponavljajući, potvrđujući drevnu misao o tomu kako je život i lijep i strašan. Na prošlogodišnjoj IDFA-i “Vlakovi” su nagrađeni prvom nagradom za cjelovečernji film, a Rafał Listopad kao najbolji montažer.

U popisu arhiva iz kojih su korišteni materijali za “Vlakove”, na odjavnici je, spomenimo, zapisana i Ustanova Zagreb film.

"Vlakovi" / "Trains" / "Pociągi"
Režija i scenarij: Maciej J. Drygas
Producentica: Vita Żelakeviciute
Montaža: Rafał Listopad
Glazba: Pawel Szymanski
Zemlje podrijetla: Poljska / Litva
Godina proizvodnje: 2024.
Trajanje: 81 minutu

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Invazija” – Nazvati stvari pravim imenom

"Invazija" / "The Invasion" (2024) Sergeja Loznice samim svojim naslovom ruši koncepciju suvremene povijesti kakvu ispisuje Kremlj.

21. ZagrebDox: “Željezo” – Tvrda vizualna kultura

"Željezo" (2024) Vitalija Manskog doprinosi razumijevanju toga kako se suvremena društva nose s ratnim sukobima.

21. ZagrebDox: “Ko će pokucati na vrata mog doma” – Starac i zima

"Ko će pokucati na vrata mog doma" Maje Novaković, temi iskupljeništva i isposništva pristupa esejistički svrhovito i artistički ambiciozno.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

22. ZagrebDox: “Čovjek lavina” – Nema čovjeka koji nema ritma

Unatoč ograničenjima, "Čovjek lavina" (2025) redateljice Slobodanke Radun ostaje dragocjen i emotivan dokumentarac.

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.
Režija i scenarij: Maciej J. Drygas<br> Producentica: Vita Żelakeviciute<br> Montaža: Rafał Listopad<br> Glazba: Pawel Szymanski<br> Zemlje podrijetla: Poljska / Litva<br> Godina proizvodnje: 2024.<br> Trajanje: 81 minutu21. ZagrebDox: "Vlakovi" - Željeznica poleta i tjeskobe