Posve sastavljeni od arhivskog slikovnog materijala, dokumentarnog, uz iskoračić u igrano, “Vlakovi” / “Trains” / “Pociągi” (2024) poljskog veterana Macieja J. Drygasa nude svojevrsno lutalačko, impresionističko putovanje kroz Europu 20. stoljeća, pogleda najvećim dijelom, ali ne isključivo, prikučenog događajima i zbivanjima vezanima uz željezničku prugu.
Drygasovim se željezničkim kompozicijama, samo onima vučenima parnjačama, putuje kronološki, od otprilike početka stoljeća, vremena prije Prvoga svjetskog rata, do približno 1950-ih ili 1960-ih godina, pri čemu se ne nude nikakvi nadnevci i godišta, već smo u prepoznavanju razdoblja prepušteni vlastitim prethodnim znanjima. Prostorno pak, na doživljajno istom putovanju slobodno se, iz kadra u kadar, selimo iz zemlje u zemlju, iz države u državu, a lokacije imamo priliku identificirati po natpisima koji se povremeno pojavljuju ispred kamere, na lokomotivama, vagonima, kolodvorima. Sav korišteni materijal izvorno je snimljen u crno-bijelom te nosi zavodljivu patinu onovremenosti predstavljene u valerima sivoga i starih, dobrih, nijansama bogatih zapisa na filmskoj vrpci, a sve je ostvareno bez govorene riječi, prizorne ili izvanprizorne, odnosno kao nijemi film, praćen nenametljivima, ali ugođajnima glazbom i dizajnom zvuka koji cjelinu pretežno boje neveselim tonovima cvilenja, ječanja, vazda prijeteće neizvjesnosti.
Unatoč takvomu prevladavajućem zvučnom pečatu, pa i mnogim prizorima koji govore o nevoljnim granama života i čovjekova bivovanja, “Vlakovi” ipak ne ostavljaju dojam nepokolebljivo sumornoga djela. Među inime zacijelo i stoga što, s obzirom na malne neprestano kretanje središnjeg, naslovnog objekta, otjelovljenog u brojnim inačicama i obličjima, odišu dinamikom, pokretnošću i elanom, a živosti i živahnosti, pojmovima vezanima uz vjeru, ufanje i optimizam, nemalo pridonosi i raznolikost ljudstva, putnika i ostalih što se pojavljuju obavljajući kojekakve radne, razonodne i dokoličarske aktivnosti kakve se već mogu vršiti u vlaku, na pruzi, na kolodvoru – od najuobičajenijih kao što su čekanje, ispraćanje, dočekivanje, gledanje kroz prozor ili čitanje novina do onih za to poprište osebujnijih, kao što su ples, modna revija, prikazivanje filmova u vagonu-kinu…
Premda uvodno ispisan natpis, citat Franza Kafke: “Nade je mnogo, beskonačno mnogo – ali ne za nas”, nedvoumno valja usvojiti kao autorov putokaz o tomu kamo nas je nakanio usmjeriti i kako bi htio da sagledamo i doživimo njegov film, “Vlakovi” se nekim svojim kolosijecima opiru toj uputi budući da žustro brzaju i žubore u uvelike melodioznom, barem naoko lakorukom igralačkom vezu ostvarenom radoznalim nadahnućem umjetnika i zaljubljenika zanata koji zaneseno uživa u tomu što radi.
No, kako rekosmo, osim navedene gornje misli austrijskog pjesnika mučnine i nemoći te glazbe i zvukovlja što ne slute na dobro, “Vlakovi” nemale odsječke posvećuju najvećim zlima i pošastima stoljeća, svjetskim ratovima. Zapravo, već sam početak filma, sekvenca proizvodnje vlakova s početka 20. st., intrigantno spaja udivljenje prema postignuću i dometima mogućnosti čovjeka da izgradi moćan, impozantan, veleban stroj, s implicitnom, možemo reći, zabrinutošću nad žrtvom i poniženjem golorukih radnika koji ga, uglavnom posve nezaštićeni (HTZ, higijensko-tehnička zaštita, što je to?) neposredno izrađuju, u nimalo ugodnim uvjetima u kojima su, čini se, u neprestanoj ugrozi od invaliditeta, pa i životnoj. Divimo se umješnosti i preciznosti ljudstva i postupaka, dok istovremeno strepimo od kakve strašne, kobne nesreće, uvjereni da se su se one neizbježno i nerijetko događale, no, eto, nisu rado bilježene i arhivirane u filmskim zapisima i novostima.
Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude “Vlakovi”, na svoj način obnavljajući, ponavljajući, potvrđujući drevnu misao o tomu kako je život i lijep i strašan.
Gotov, lijep, moćan vlak ponosito kreće na put, stanovništvu i ljudskom rodu koristan pragmatično i razbibrižno, no već deset minuta po izlasku iz tvornice dolazi do Prvoga svjetskog rata u kojem će mu prva namjena postati poslovanje ratnim razaranjima, na ovaj ili onaj način, napadno ili obrambeno, čineći štetu ili je sanirajući, vozeći vojnike na bojište ili vraćajući sakate s njega. Ruševne se pruge i kompozicije u poraću obnavljaju, a nakon bljeska bezbrižja, koje će obilježiti i Drygasovo uključivanje dvojice filmskih velikana, kratko Sergeja Ejzenštejna i nešto dulje Charlieja Chaplina (u “Vlakovima” inače nema mnogo poznatih osoba, mahom je riječ o anonimnoj čeljadi), novi strašni rat u kojem se, pojednostavljeno uzevši, ponavlja isto iz prijašnjega. Normalan život je prekinut, sve se svodi na uništavanje, a po svršetku izgradnja novoga.
U tu drugosvjetskoratnu, najdulju sekvencu u filmu, koja zaprema oko dvadesetipet minuta, Drygas uvodi najuočljivijim retoričkim zamasima. Nakon jedinog igranog prizora, onoga iz Chaplinova “Visokog društva” / “The Idle Class” (1921) u kojemu Chaplinov skitnica na željezničkoj postaji izlazi iz spremišta-kutijice u podvozju u kojem je očito putovao i spavao, filma koji su navodno gledali gledatelji vagona-kina, pokoja je minuta posvećena razdraganom masovnom dočeku stvarnog, nasmijanog Chaplina na nekoj željezničkoj postaji. Na to se montažno izravno nadovezuju minute u kojima podjednako ozarenog Adolfa Hitlera na nekom drugom kolodvoru dočekuje podjednako razdragana i oduševljena masa. Nimalo laskav komentar ljudske naravi, zar ne? Čak i u površnijeg poznavatelja kinematografije ovo će neugodno zrcaljenje pobuditi i asocijaciju na Chaplinovu najpoznatiju vezu s Hitlerom, glasovito ismijavanje Führera u “Velikom diktatoru” / “The Great Dictator” (1940).
Nakon ratnih strahota, dakako, obnova, uz pokretne slike što podsjećaju na one zapisane po prvome Ratu i nukaju na razmišljanja o besmislenom opetovanju istih nevaljalosti. Da bi nakon ponovne normalizacije i svojevrsnog uzleta, iako trećeg velikog rata tad još nema na vidiku, željeznica iznova transportirala tenkove, a Drygas u završnici kadrove putnika u vlakovima unizao kao da, ozbiljni, neusidreni, nesvjesni, idu prema neznanom, onostranom konačnom odredištu, što će naglasiti i samim, donekle oniričkim svršetkom u kojem je kamera uperena prema dolje, u nedogledne tračnice što se odlučno i nepredvidljivo, beskonačno račvaju u raznim smjerovima.
Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude “Vlakovi”, na svoj način obnavljajući, ponavljajući, potvrđujući drevnu misao o tomu kako je život i lijep i strašan. Na prošlogodišnjoj IDFA-i “Vlakovi” su nagrađeni prvom nagradom za cjelovečernji film, a Rafał Listopad kao najbolji montažer.
U popisu arhiva iz kojih su korišteni materijali za “Vlakove”, na odjavnici je, spomenimo, zapisana i Ustanova Zagreb film.