Terminom zlatno doba obično retroaktivno imenujemo one periode unutar nekog kulturnog polja kada je kvaliteta produkcije i utjecaj na cjelokupni kulturni pejzaž bio na razini kakva nikada prije i nikada poslije nije dosegnuta u jednakoj mjeri. Kada se radi o dokumentarnoj produkciji javnih televizija, vjerojatno nije postojao period kojem bi taj naziv bolje pristajao od 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća, unutar kojeg je BBC (British Broadcasting Corporation) izbacio neke od najznačajnijih i najpoznatijih dokumentarnih serijala u televizijskoj povijesti. Nikada prije i nikada poslije dokumentarni program s ozbiljnim edukativnim pretenzijama nije imao opipljiviji masovni prijem.
Raspon sadržaja tih serijala protezao se od historiografije, povijesti umjetnosti i umjetničke kritike, sve do sfere prirodnih znanosti i dokumentiranja prirode, a ambicioznost i tehnička inovativnost u izvedbi tih projekata, osigurali su da se na BBC gleda kao globalnog predvodnika novih televizijskih standarda.
Kroz seriju eseja “Zlatno doba BBC-jeve dokumentaristike” kronološki ćemo se osvrnuti na reprezentativne radove toga razdoblja, opisati načine kojima su kompleksne teme imali predstaviti širokoj publici, kao i utjecaje koji se ogledaju u njihovim duhovnim nasljednicima. O nekim tendencijama na britanskom javnom servisu iz šezdesetih godina, na portalu se već moglo pročitati u eseju o pseudodokumentarnom filmu “The War Game” (1965), koji uz “Culloden” (1964) istog autora, Petera Watkinsa, primjerom pokazuje kako je BBC u to vrijeme bio plodno tlo za kreativne slobode i nove eksperimentalne prakse, što je rezultiralo nizom radova koji su proširili granice dokumentarizma. Ipak, kada se pojedinačno secira njihov opći društveni utjecaj, prvi rad kojeg se može uzeti za veliki medijski događaj bio je “The Great War” (1964), dokumentarni serijal od 26 epizoda u trajanju od 40 minuta, čiji je sadržaj širokoj publici uz pomoć živih svjedoka i autentičnih dokumenata predstavio temu Prvog svjetskog rata.
Da bi se uopće došlo na ideju o realizaciji projekta tako epohalnog opsega, moralo se poklopiti nekoliko faktora. Prvi je bio približavanje pedesete obljetnice početka rata (1914), što je u javnom prostoru potaknulo val novih istraživačkih i spomeničkih radova o povijesnom događaju u kojem je Velika Britanija izgubila preko 750 tisuća ljudi, te se stvaranjem ovog serijala željelo pokazati da i televizija može biti iskorištena u funkciji javnog komemoriranja.
Drugi, ne manje važan faktor, bio je što se ista ta godina (1964) poklopila s početkom emitiranja BBC2, programa s ciljem da javnosti pruži veće količine obrazovnog sadržaja, što je omogućilo da se za projekt izdvoji enormna količina ljudskih i financijskih resursa. Za potrebe serijala angažirano je čak 60 zaposlenika koji su u punom radnom vremenu intervjuirali preko 1200 ljudi iz šest zemalja (uz pomoć preko 70 organizacija iz cijelog svijeta), a konačni troškovi iznosili tada vrtoglavih 250 tisuća funti.
Treći faktor uvjetovan je odlukom Carskog ratnog muzeja u Londonu da, uz smanjene troškove i nadzor nad kvalitetom serijala, producentima na korištenje preda svoju arhivsku kolekciju, što se pokazalo krucijalnim za uspjeh cijelog projekta.
Glavna pokretačka snaga iza nastanka 17 sati dokumentarnog materijala bio je producent Tony Essex, kome je dana puna kontrola nad svakim produkcijskim aspektom (što neće biti slučaj u kasnijim BBC-jevim projektima). Sami koncept bio je revolucionaran jer je umjesto tradicionalnog, akademskog pristupa s distance, odnosno apstraktnog prikaza vojne kampanje, temi pristupio odozdo, kroz svjedočanstva očevidaca iz prve ruke. Takvim neposrednim pristupom – kombiniranjem autentičnih arhivskih snimaka, originalnih fotografija i dramatiziranih rekonstrukcija događaja s osobnim narativima ljudi sa svih razina zapovjednog lanca – kod publike se, osim pružanja informacija o vojnoj strategiji i političkim odlukama, željelo izazvati emotivni angažman. U tu svrhu, vizualni podražaj ciljano je pojačavan uporabom dramatski intenzivnih muzičkih komada, prvenstveno Šostakovičevih simfonija, koje je Essex smatrao posebice evokativnima.
Essexove temeljne intencije iskazuju se već u uvodnoj špici, koja se neobično duboko urezala u pamćenje britanske publike. Radi se o sekvenci od tri fotografije – siluete vojnika pokraj groba, leša u blatu, te vojnika u rovu čiji je pogled usmjeren ravno u gledatelja – koje zbog montaže stvaraju dojam neprekinutog kolaža. Kretanjem kamere preko fotografija u različitim smjerovima trebao se postići efekt dezorijentiranosti i horora, a kompozitoru Wilfredu Josephu dan je naputak da u scenu unese dodatni osjećaj tenzije. Lice vojnika s posljednje fotografije toliko je zaintrigiralo javnost, da se krenulo u potragu za njegovim identitetom, ali unatoč brojnim javljanjima gledatelja s tvrdnjama da je to slika njihovog izgubljenog rođaka, ostao je najpoznatiji nepoznati vojnik na svijetu.
Što se tiče tekstualnog dijela, za scenarij su bili zaduženi vojni povjesničari John Terraine i Correlli Barnett, što je bio prvi put da se tema Prvog svjetskog rata u dokumentarnom formatu obrađuje pod paskom profesionalaca. Cilj im je bio ispričati priču o ratu u njegovom punom kronološkom rasponu – od atentata na Franza Ferdinanda, preko mobilizacije i brutalnosti rovovskog ratovanja, sve do okončanja rata Versajskim ugovorom – tako da kroz 26 epizoda svaka točka u priči dobije studiozan tretman. Međutim, taj posao nikad ne obavljaju izravno pred kamerama, jer osim glasova sudionika, svi su komentari izrečeni glasom naratora Michaela Redgravea.
Prilikom stvaranja serijala “The Great War” došlo je do tenzija između scenarističkog dvojca i producenta Essexa, kojemu su Terraine i Barnet zamjerali odstupanje od vjerodostojnog prikaza događaja. Essex je povijesnoj građi pristupao slobodoumnije, često izostavljajući upozorenja gledateljima kada se radi o djelomičnim rekonstrukcijama i mješavini materijala iz različitih izvora, sve kako bi kroz audiovizualni impuls dobio emotivnu reakciju publike. Budući da se tom trenutku, pedeset godina nakon rata, u britanskoj javnosti na njega još uvijek gledalo kroz sentimentalni mitos, Essex nije želio odstupati od očekivanja publike, tako da u mnogim slučajevima slika i zvuk dominiraju nad tekstom i favorizira se spektakl nauštrb nepristranog historijskog dokumenta. Isti su razlozi uzrokovali i drugu manu zbog koje serijal u određenoj mjeri nije izdržao test vremena – nedostatak univerzalnosti, jer se pripovijedanje odvija iz fiksne anglocentrične perspektive, bez pokušaja da se istražuje ijedna druga istina. Nije stoga čudno što je Barnett, jedan od pisaca serijala, nakon snimanja izjavio da je “televizijska povijest prepovršna i preštura da posluži za išta više od popularizacije.”
Unatoč problemima iza scene, “The Great War” doživio je odličan prijem kako kod gledatelja tako i kod kritike. Emitiran u BBC-jevom udarnom terminu, procjenjuje se da ga je iz tjedna u tjedan pratila petina odrasle britanske publike onog vremena, što je u prosjeku činilo preko 8 milijuna gledatelja po epizodi. Prava na prikazivanje ubrzo su prodana brojnim inozemnim TV kućama, a uslijedilo je i nekoliko institucionalnih nagrada, poput specijalne nagrade BAFTA.
Serijal je po strukturi i tehnikama uspostavio novi standard za buduće radove sličnog tipa i do danas ostao najsveobuhvatnija dokumentarna studija Prvog svjetskog rata. Komercijalni uspjeh projekta inspirirao je konkurentsku televizijsku mrežu, ITV, da isti format nekoliko godina kasnije vjerno kopira u serijalu s temom Drugog svjetskog rata, nazvanog “Svijet u ratu” / “The World at War” (1973. – 1974.), čije je emitiriranje na televizijsku povijest ostavilo još i veći trag.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.