PočetnaEseji"The War Game" - Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

|

Zašto bi netko snimio pseudodokumentarni film? U teoriji, takvo djelo značilo bi svjedočiti nečemu lažnome, arhivirati izmišljeno, odnosno, spojiti dva načela koja su sama po sebi kontradiktorna. Kako uopće oživjeti koncept koji se sam po sebi čini kao besmislica? Kroz seriju od pet eseja “Dokumentiranje fikcije” cilj će biti odgovoriti na ovo pitanje. Budući da se radi o slabije raspoznatljivom filmskom žanru, treba krenuti od samih konceptualnih osnova, a nakon što se odrede žanrovske odrednice, pet analiziranih pseudodokumentarnih filmova trebalo bi svojim primjerom pokazati kako taj žanr svoje alate koristi u praksi.

Najprije treba reći da se pseudodokumentarni žanr nalazi u sivoj zoni u kojoj se pod različitim nazivima preklapaju različite forme dokumentarnog i eksperimentalnog filma. Striktne akademske kodifikacije nema; gdje se u jednom izvoru koristi specifičan pojam za klasifikaciju filma s određenim karakteristikama, u drugom se isti pojam pridodaje uz drugačiju definiciju, ili se pak upotrebljava različiti pojam kojim se zapravo opisuje film istih obilježja. Iz tog se razloga dešava da se identični film na različitim mjestima svrstava pod različitim kategorijama.

Stoga bi najprije trebalo izvesti definicije za svaku od njih:

Dokufikcija – dokumentarna forma u kojoj je izložen stvarni fenomen u realnom vremenu, ali autor u većoj ili manjoj mjeri fikcionalizira događaje, tj. akteri filma igraju sami sebe.
Dokudrama – dokumentarna forma u kojoj glumci dramatiziraju scene koje su se u stvarnosti već dogodile.
Mockumentary – dokumentarna forma u kojoj se u svrhu satire proučava neki fikcionalni fenomen.
Mondo film ili shockumentary – dokumentarna forma eksploatirajućeg karaktera, u kojoj se neki fikcionalni fenomen proučava u svrhu stvaranja senzacionalnog efekta.

Pseudokumentarac će ovdje biti definiran kao bilo koja vrsta dokumentarnog filma, unutar kojeg je centralni predmet proučavanja fiktivan, tj. nije dio naše stvarnosti, ali je predstavljen kao da jest. U tom smislu, mockumentary i mondo filmovi mogu se uzeti kao podvrste pseudodokumentarnog filma.

Da bi na plastičnom primjeru pojasnili takvu definiciju, možemo se vratiti u 1938. godinu. Orson Wells tada izvodi svoju famoznu radio-adaptaciju “Rata svjetova” H.G. Wellsa. Iako je na početku emisije objašnjeno da se radi o adaptaciji, slušatelji koji se uključili nakon uvoda, imali su doživljaj kao da slušaju stvarnu dokumentarnu reportažu – izravni prijenos invazije vanzemaljaca. Budući da koristi iste principe kao i kasniji predstavnici žanra, to se djelo može nazvati njihovom pretečom. Svaki pseudodokuumentarni film prema izmišljenom se odnosi jednako kao prema stvarnome, stoga se u metodološkom smislu može reći da dokumentira fikciju.

Iako smo ovime pojasnili formu, i dalje nije odgovoreno zašto bi netko snimao pseudodokumentarni film. Da bi pokazali puni potencijal žanra, moramo mu pronaći odgovarajuću funkciju, a to je najlakše učiniti ako promotrimo funkcije klasičnog dokumentarnog filma. Bilo da želi informirati, educirati, zabaviti, nešto očuvati ili promovirati određenu ideju, iza svakog dokumentarca stoji autor koji vjeruje da je zabilježena stvar vrijedna tuđe pažnje. Najjednostavnije rečeno, autor ima nešto za reći: posjeduje razlog da određeni fenomen postavi u fokus, odnosno intenciju da gledatelju prenese neku svoju istinu.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "The War Game"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “The War Game”

No što kada je situacija obrnuta? Što ako se dogodi da autor ima nešto za reći, tezu za koju vjeruje da je istinita, ali je stvarnost manjkava i ne može u njoj pronaći vjerodostojni predložak? Za primjer, što ako želi upozoriti na stvari koje se još nisu dogodile, a mogle bi; ili stvari koje se tek imaju dogoditi? Autor bi se mogao odlučiti na igrani film, ali on će zbog sklopa svojih konvencija na gledatelja imati predeterminirani učinak. Od igranog filma gledatelj očekuje da bude fiktivan, s druge strane – od dokumentarnog da bude autentičan. Stoga će obrtanje tih vrijednosti filmu dati novu, emotivno snažniju dimenziju. Zamislimo da netko želi govoriti o nuklearnom ratu i na živom predlošku demonstrirati kakve efekte će imati na čovjeka. Jasno je da se susreće s problemom koji ne može razriješiti. Atomska bomba na civile je bačena dvaput, ali zbog tehničkih poteškoća nitko taj trenutak nije dokumentirao na licu mjesta, kamerom iz (prve) ruke.

Godine 1966. snimljen je upravo takav film – “The War Game”. Njegov autor, Peter Watkins, u ranim je šezdesetima na BBC-ju radio kao asistent režije, ubrzo se specijaliziravši za kombiniranje dramskih i dokumentarnih tehnika. Nakon što je stekao reputaciju svojim prvim dugometražnim filmom “Culloden” (1964), u kojem je bitku iz 18. stoljeća snimio u stilu reportaža iz tada aktualnog Vijetnamskog rata, BBC ga ovlašćuje da uz pomoć sličnih principa izradi film na temu nuklearnog sukoba.

Nad svijetom onog vremena nadvija se sveprisutna prijetnja sudnjeg dana. Tenzija Hladnog rata je na vrhuncu, a kolektivnu psihu nadražuju još svježa sjećanja na Kubansku krizu, kao i učestalo spominjanje rata od strane političkih i vojnih ličnosti. U takvim okolnostima dostupno je pregršt analitičkog materijala, što Watkinsu i suradnicima olakšava pripremu. Watkins proučava bombardiranja Dresdena, Darmstadta i Hamburga, medicinske i društvene posljedice tragedije u Hirošimi i Nagasakiju, brošure Civilne zaštite i analize vladinih organizacija, te javno dostupne prediktivne modele i simulacije. Rezultat je hiperrealistična studija bez presedana.

Sinopsis “The War Gamea” kronološki pravilno prati događanja u rasponu od nekoliko mjeseci. Već sam početak filma u kojem spikerski glas izvještava o kineskom ulasku u Vijetnamski rat i zaoštravanju odnosa između NATO-a i SSSR-a na području Berlina, te koji objašnjava koje mjere odvraćanja na raspolaganju ima Velika Britanija, nagovještava u kojem će se smjeru kretati zbivanja. Proglašava se izvanredno stanje i počinju evakuacije, a poteškoće s opskrbom resursima potrebnim za skloništa postaju nevažne, uslijed iznenadnih termonuklearnih napada. U scenama toplinskog udara koji topi očne jabučice i uzrokuje teške opekline kože, uz opću paniku i fizičku devastaciju, film se ne libi stvoriti horor-mizanscenu. Scene postaju i potresnije, jer se opseg stradanja proširuje do maksimuma tek nakon završetka bombardiranja. Vatrogasci umiru u naknadnoj vatrenoj stihiji, liječnici ne mogu liječiti najteže nastradale, ozlijeđeni mole za brzu smrt… Nadolaze sati, tjedni i mjeseci općeg kaosa. Nadolaze masovne grobnice i javna spaljivanja tijela, nadolazi nestašica namirnica, nadolaze društveni nemiri, nadolaze prva ubojstva, sve dok film ne završi uz zlokobnu natruhu kako će i u sljedećim godinama ljudi nastaviti umirati od posljedica radijacije.

Za poprište dokumentiranih scena odabrano je ruralno područje, a fokus nije na pojedincima nego na kolektivnom iskustvu. Iste ličnosti rijetko se pojavljuju u razdvojenim vremenskim isječcima, osim kada ih autor selektivno koristi da nešto naglasi, primjerice lik oca koji spašava oslijepljelog sina, a nekoliko mjeseci kasnije biva strijeljan zbog pljačke. Šokantni prizori stvaraju paranoidni efekt bez prelaska u grotesku, dok korištenje crno-bijele tehnike maskira moguće vizualne mane, te zajedno sa zvukovnim efektima dodatno pridonosi osjećaju realizma, kao i kamera koja je u trenucima najveće dramatike sklona podrhtavanju. U tim narativnim segmentima ljudi prestaju biti svjesni prisutnosti kamere, dok u statičnim dijelovima kroz intervjue komentiraju situacije u kojima se nalaze.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "The War Game"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “The War Game”

Usporedo s njihovim refleksijama, u tkivo filma isprekidano su ubačeni i intervjui iz paralelne stvarnosti, iz svijeta prije nuklearnog rata. Suvremenici s ulica, obični Britanci, koncepcijski su kontrast u odnosu na apokaliptični užas. U odgovorima na pitanja o razmjerima mogućih razaranja u slučaju rata, pokazuju opću neinformiranost, dok na pitanje o želji za potencijalnom odmazdom ne oklijevaju odgovoriti potvrdno. Dodavanjem spone s našim svijetom tako se objelodanjuje stvarna poruka autora, ukoliko je slučajno kojem gledatelju dotada ostala skrivena.

Nakon što je završna verzija filma predana u ruke naručitelja, BBC ju je ocijenio kao preozbiljnu i prešokantnu, te je pod opravdanjem “pogubnog utjecaja na javni moral” odlučio službeno zabraniti televizijsko emitiranje. Ipak, umjesto na televizijskim ekranima, film je sljedeće godine prikazan u kinodvoranama, a cijeli fijasko britanske javne televizije zaokružen je 1967. godine i Oscarom za “The War Game”. Na televiziji je prikazan tek 1985., na četrdesetu obljetnicu bacanja bombe na Hirošimu.

Peter Watkins potom snima igrani film “Privilege” (1967), sa slabim odjekom, a onda ubrzo napušta Englesku i sve daljnje filmove snima u inozemstvu. Gledajući retrospektivno na njegovu cjelokupnu karijeru, nikada se nije uspio približiti eksponiranosti koja ga je pratila tijekom šezdesetih godina. Nastavio se baviti socijalnim temama i eksperimentirati s dokumentarnom formom, ali filmovi su mu, barem u smislu javnog interesa, ostali relativno ignorirani. S druge strane, “The War Game” bio je inspiracija za mnoga djela slične tematike unutar filmskog medija, poput igranih filmova “The Day After” (Nicholas Meyer, 1983.) ili “Threads” (Mick Jackson, 1984.). Osim toga, film je izvršio snažan utjecaj na javni diskurs, a nije potpuno nemoguća ni teza da je neposredno ubrzao sklapanje nekih globalnih sporazuma o nuklearnom naoružanju.

Na kraju, zašto bi netko snimao pseudodokumentarni film? U ovom specifičnom slučaju, intencija autora je jasna: skrenuti pažnju javnosti na određeni društveni problem. “The War Game” je konstruiran kao politički komentar, kao sredstvo političkog aktivizma; sugerira da svijest o opasnosti nije dovoljno jaka, i da su vladine mjere logistički manjkave i nedostatne za slučaj stvarnog napada. Watkins je time dokazao da je pseudodokumentarni film legitiman alat, koji se u pravim rukama može iskoristiti na jednak način kao i klasičan dokumentarni film. Još konkretnije – učinak filma na publiku ovisi jedino o kreativnoj snazi autora.

“The War Game” je prema namjeni više upozorenje nego dokument vremena, a više od pola stoljeća nakon što je snimljen, njegova tema gotovo zloslutno podsjeća na sadašnjost; na istu retoriku i na iste aktere. Ostaje pitanje koliko se situacija iz šezdesetih razlikuje od današnje i je li stvarna opasnost od nuklearnog rata zapravo uvijek ista, a javna percepcija opasnosti samo nestalni konstrukt. No na to pitanje možda će odgovoriti netko drugi, i tko zna, možda baš u žanru pseudodokumentarca.

Ovime je predočena jedna od čudnijih varijanti na koji može koristiti dokumentarni film, uz pomoć djela koje po originalnosti i viziji može biti ogledni primjerak za sve ostale filmove svog tipa. U narednim esejima istražit će se neke druge mogućnosti i obraditi filmovi koji koriste sličnu metodu, ali imaju posve drukčiju namjenu.

Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Fiume o morte!” i filmovi s fokusom na grad u Dokukinu KIC

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića i filmovi s fokusom na grad dolaze ovaj tjedan u zagrebačko Dokukino KIC.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu!

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića proglašen je najboljim filmom 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu.

[VIDEO] Gostovanje Veljka Vidaka u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC je održana hrvatska premijera dokumentarca "Cinéma Laika" (2023), debitantskog ostvarenja hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka.

U tijeku prijave za 4. Cherry Pop Festival

U tijeku su prijave za natjecateljski filmski "Sweet Cherries", četvrtog izdanja Cherry Pop Festivala.

Nagrade za hrvatske filmaše u New Yorku i Trstu

Hrvatske filmske autorice i autori nastavljaju predstavljati vlastite projekte na brojnim svjetskim festivalima i manifestacijama.

“Cinéma Laika” Veljka Vidaka uskoro u hrvatskim kinima

Dokumentarni film "Cinéma Laika" (2023) Veljka Vidaka, premijerno će biti prikazan u srijedu, 5. veljače u Dokukinu KIC.

Masterclass Kumjane Novakove i projekcija “Šutnje razuma” u Dokukinu KIC

Nagrađivana makedonska redateljica Kumjana Novakova održat će sutra u Dokukinu KIC masterclass posvećen radu s arhivom.

28. Međunarodni dokumentarni filmski festival Ji.hlava: “Happiness to All” – Živjeti finu rusku stvarnost

U filmu "Happiness to All" (2024) Filipa Remunde, Vitalij je tragičan junak suvremene ruske stvarnosti u ranim srednjim godinama.

22. Human Rights Film Festival: “Izrael-Palestina na švedskoj televiziji” – Neočekivane arhivske veze

"Izrael-Palestina na švedskoj televiziji" (2024) je došao u pravo vrijeme kao još jedan u moru dokaza o sustavnom etnički usmjerenom nasilju.

Gruzijski vikend u Dokukinu KIC

Aktualna društveno-politička situacija u Gruziji ogledat će se kroz dva dokumentarca koji će biti prikazani u sklopu programa "Gruzijski vikend" u zagrebačkom Dokukinu KIC 1. i 2. veljače.