Nakon što je emitiranje dokumentarnog serijala “Civilisation” (1969) označilo mikro-revoluciju u načinu na koji je povijest visoke kulture predstavljana širokoj publici, Kenneth Clark i njegov pristup na javnoj su sceni izazvali potrebu za adekvatnim odgovorom iz drugačije interpretativne perspektive. Od svih kritika na njegov račun, vjerojatno je najjače odjeknuo odgovor Johna Bergera u dokumentarnoj tetralogiji nazvanoj “Ways of Seeing”, izašloj iz produkcije BBC-ja 1972. godine.
Za razliku od onovremenih BBC-jevih projekata s megalomanskim aspiracijama i tome sukladnim budžetima, “Ways of Seeing” stvoren je u oskudnim financijskim uvjetima kao rezultat napora svega nekoliko ljudi, prvenstveno Mikea Dibba na mjestu glavnog producenta, i već spomenutog Johna Bergera čiji je autorski pogled oblikovao dokumentarac na teorijsko-sadržajnom planu. Osnovna ideja bila je osporiti tradicionalističku interpretaciju zapadnog kulturnog kanona, prema kojoj se umjetnička djela vrednuju isključivo kroz estetsku optiku, i zamijeniti je tezom da je način gledanja neraskidivo vezan uz društveni, ekonomski i politički kontekst kako vremena u kojem su ta djela nastala, tako i vremenom i ideologijom ljudi koji ih analiziraju.
Berger, koji je karijeru započeo kao slikar, prebacivši se potom na disciplinu pisanja i kritike, do početka sedamdesetih već je afirmirao svoju figuru na povijesno-umjetničkoj sceni. Budući da se svjetonazorski se oblikovao pod utjecajem marksizma, kritičarski su mu se principi pretežito fokusirali na materijalne i političke uvjete iza kulturne proizvodnje, odnosno na teme kapitalizma i komodifikacije, kao i nastojanja da se umijeće tumačenja umjetnosti demokratizira i otvori akademski slabije obrazovanim sudionicima kulturne svakodnevice.
Sve se te tendencije jasno ogledaju u “Ways of Seeing”, formalno podijeljenom na četiri epizode u trajanju od 30 minuta, svaka sa zasebnom temom i generalnom tezom koja se putem dokazuje. U tehničkoj i kreativnoj izvedbi Berger i produkcijski tim dopustili su si potpunu slobodu, u pristupu toliko ispred svog vremena da serijal po stilu podsjeća na tipove suvremenih YouTube videoeseja. Radi se o kolažu snimaka umjetničkih djela, reklama iz časopisa, muzeja, urbanih pejzaža i scena iz svakodnevnog života, montiranih paralelno s Bergerovom naracijom i pogledom ravno u kameru.
Autorski dokumentarac ovdje se podiže na stupanj više, postaje još osobniji i još provokativniji time što Berger subjektivnom jezičnom registru dodaje direktno obraćanje gledatelju, konstantno ga pozivajući da sam zaključi i involvira se kao aktivni interpretator.
Načini na koji epoha i osobnost promatrača utječu na interpretaciju umjetničkih djela tema je prve epizode. Berger se oslanja na teze Waltera Benjamina iz njegovog eseja “Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije” (1935); invencija kamere i mogućnost reprodukcije promijenila je ne samo čin stvaranja, nego i čin doživljavanja djela: “Nekad su ljudi dolazili slikama, danas slike dolaze ljudima.” Mehanička reprodukcija uklonila je jedinstvenu auru originala, a posljedice su dvojake; s jedne strane umjetnost je pristupačnija širokoj publici, ali je s druge otvorena mogućnostima manipulacije, posebice u sferi oglašavanja i masovnih medija. Osim o tome kako se i gdje umjetničko djelo promatra, o njegovom značenju zavisno je i tko ga gleda. Berger kritizira mistifikaciju umjetnosti, tvrdeći da kompleksnost koncepata kojima stručnjaci definiraju značenje nekog umjetničkog djela istovremeno omalovažava doživljaj koje djelo pobuđuje kod nestručnije publike.
“Muškarci gledaju žene, žene gledaju sebe dok ih drugi gledaju”, citat je iz druge epizode koji opisuje modus prikazivanja žena u klasičnom slikarstvu. “Muškarci djeluju, a žene se pojavljuju”, još je jedan citat kojim dokumentarac opisuje princip muškog pogleda, revolucionarnog koncepta čiji je utjecaj na feminističku teoriju ostao najvažnija Bergerova intelektualna ostavština. Iako se koncept ne imenuje kao muški pogled (termin male gaze uvodi Laura Mulvey 1975.), Berger ga razvija kroz tvrdnju da je žensko tijelo u europskoj umjetnosti imalo funkciju znamenitosti; žene gotovo nikad nisu oslikane kao autonomni subjekti, već onako kako ih vide muškarci – kao objekti muške požude i vlasništva. Radi distinkciju između pojmova biti gol (naked) i biti nag (nude), gdje biti gol znači biti onakav kakav jesi, a biti nag svjestan da je tvoje tijelo izloženo tuđem pogledu, uz posrednu internalizaciju tog pogleda. Da bi se simbolički dao glas ženama iz povijesti umjetnosti, u zadnjoj trećini epizode o istoj temi diskutira pet neimenovanih žena, dok Berger sudjeluje samo u ulozi postavljača pitanja.
Treća epizoda fokusira se na europsku tradiciju ulja na platnu, s ključnom tezom kako je to bio medij koji glorificira materijalno bogatstvo i privatno vlasništvo. Portreti, mrtva priroda i pejzaži nisu slikani isključivo s intencijom da pruže estetsko zadovoljstvo, već su trebali potvrditi status, raskoš i ekonomski prosperitet njihovih naručitelja. Karakteristike ulja na platnu poput realistične teksture i dojma opipljivosti, pokazali su se idealnima za dočaravanje skupocjene robe, primjerice odjeće ili egzotične hrane, a uspon ulja na platnu Berger usko povezuje s usponom kapitalizma i bujanjem građanske klase. Isti misaoni tok prelijeva se i na zadnju epizodu, gdje je tema moderni sistem oglašavanja, za koji Berger vjeruje kako nastavlja tradiciju ulja na platnu, s razlikom što reklame ne slave ono što ljudi već imaju, već ono što bi mogli imati. Reklame nude zavodljive slike ljepšeg života, ostvarivog kupovinom specifičnih proizvoda.
Nekoliko puta tijekom izlaganja Berger se izravno ili aluzivno dotiče Kennetha Clarka i postulata na temelju kojih on komentira pojedini kulturno-povijesni fenomen, što nije kuriozitet, budući da “Ways of Seeing” ne skriva da predstavlja odgovor na viziju svijeta predočenu u Clarkovom “Civilisationu”. Clarkov lik Berger ne napada samo na osobnoj razini, već ga ciljano poopćava na metaforu tradicionalnog establišmenta. Berger nastupa u funkciji Clarkovog antipoda, a pristup im se ne razlikuje samo po interpretativnoj matrici, već i po emotivnom tonalitetu u kojem su dokumentarni serijali izvedeni. Clarkov pristup nastoji pobuditi osjećaj entuzijazma; inspirirati potragom za pozitivnim vrijednostima pokušava unijeti neki smisao u razvoj društva, ili barem, ako u tome ne uspije, pokazati da u svijetu postoji nada. U svijetu Johna Bergera za nadu nema mjesta. On daje dijagnoze društvenih bolesti, detektira ono trulo, degenerirano i izopačeno, ali negativnim čimbenicima ne suprotstavlja obrnuti princip, ne nudi manje depresivan model usmjeren na budućnost.
Popratna knjiga istog naziva, objavljena kratko nakon emitiranja, fokusira se manje na sentiment, a više na metode za razvijanje kritičkog aparata. Osim Johna Bergera, tekst je potpisalo nekoliko drugih autora, a kako je knjiga s vremenom zadobila status povijesno-umjetničkog udžbenika, može se reći da je po kulturnoj relevantnosti nadvisila dokumentarni predložak.
U smislu golih brojki, inicijalna gledanost dokumentarnog serijala ne može se uspoređivati sa skupljim i vizualno spektakularnijim BBC-jevim projektima toga doba, ali ako se mjeri apsolutni utjecaj koji je “Ways of Seeing” ostavio na kulturnoj sceni, pogotovo u užim akademskim krugovima, njegovo je nasljeđe vidljivije i dugotrajnije od svih ostalih proizvoda konstruiranih u studijima BBC-ja.
Osim što je mnoge u startu odbijala Bergerova marksistička perspektiva i napadi na kritičarsku elitu, glavnim zamjerkama njegovom pristupu smatrali su se društveno-povijesni redukcionizam i pretjerano politiziranje umjetnosti, iako mu je većina kritičara priznala da dokumentarac (i knjiga) mentalno stimulira, te tjera na započinjanje važnih intelektualnih debata. Radikalan i po formi i po sadržaju, “Ways of Seeing” zamišljen je s dvije temeljne namjene; da razgovor o umjetnosti i njenoj ulozi u društvu oslobodi od akademskih restrikcija, te da kroz temu sistema moći skrivenih iza vizualnih medija u taj razgovor ubaci ideološku kritiku. Njegova centralna premisa, da gledanje nije pasivan čin nego politički i kulturno oblikovana aktivnost, pustila je korijen na polju povijesti umjetnosti, kulturnih studija, feminističke teorije, medijske kritike i mnogo dalje.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.