U razgovoru s novinarom Dieterom Wildom koji je 1982. sama snimila na audiokaseti BASF, njemačka filmašica Leni Riefenstahl (1902. – 2003.) prisjeća se kako je u djetinjstvu ukrala čokoladu iz dućana. Otac ju je, veli, za kaznu nemilosrdno istukao vješalicom za odjeću ili nečim sličnim, a potom je dvanaest sati držao zaključanu u zahodu. “No čak ni tada nisam htjela priznati krivicu. Zamislite.” Rečeni zapisi, koliko shvaćamo, bjehu dijelom osobne, privatne arhive Leni Riefenstahl koja je tek po njezinoj smrti postala dostupna odgovarajućim službama i institucijama te posredno i široj javnosti.
Leni Riefenstahl režirala je petnaestak dokumentarnih i igranih, cjelovečernjih i kratkih filmova, među kojima su dva (odnosno tri), u umjetničko-zanatskom pogledu, uistinu veličanstvena dokumentarna ostvarenja – “Trijumf volje” / “Triumph of the Will” / “Triumph des Willens” (1935) te dvodijelni “Olimpijada: Festival nacija” / “Olympia Part One: Festival of the Nations” / “Olympia 1. Teil: Fest der Völker” (1938) i “Olimpijada: Svečanost ljepote” / “Olympia Part Two: Festival of Beauty” / “Olympia 2. Teil: Fest der Schönheit” (1938). “Trijumf volje” zabilježio je monumentalno organiziran VI. kongres Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke – nacističke stranke – u Nürnbergu, “Olimpijada” ljetne, XI. Olimpijske igre održane 1936. u Berlinu. Ostvarena uz praktički neograničena sredstva, ali i uz iznimne umjetničke i organizacijske sposobnosti redateljice koja ih je i montirala, oba po osamnaest mjeseci, ta su u mnogočemu inovativna djela u svoje vrijeme dosegla najviše domete filmotvoračkih mogućnosti.
Takvima su se držala i desetljećima poslije, a spojem tehničke preciznosti i umjetničke vizije lako mogu zanijeti i danas. Ostvarena, međutim, u vrijeme Njemačke pod vodstvom Adolfa Hitlera, veličajući spektakularne priredbe zle i zloglasne vlasti, veličaju i nacizam i fašizam. Ne, doduše, otvoreno i izravno propagandistički, no nedvoumno slave ideologiju Führera i njegova režima koji je, uostalom, filmove naručio i financirao.
Tijekom Drugoga svjetskog rata, Riefenstahl je ostala u Njemačkoj, u dobrim odnosima s vlasti. Poslije rata saveznici su je internirali, u prosincu 1949. presuđeno je da je bila simpatizerka i suputnica nacističkog režima, no ne i aktivna sudionica. Djelomično rehabilitirana, desetljećima nije dobila priliku režirati filmove – 1954. dovršila je igranu “Dolinu” / “Lowlands” / “Tiefland” snimanu 1940.-44., a 2002. predstavila je dokumentarne “Dojmove pod vodom” / “Underwater Impressions” / “Impressionen unter Wasser”. No učestalo je bila predmetom zanimanja medija i javnosti, a na razne se pozive i nastupe, čini se, rado odazivala, vazda poričući svaku krivnju i tvrdeći da je u nacističkoj Njemačkoj samo obavljala svoj umjetnički posao, uvijek najbolje i najprofesionalnije što je mogla, te da nije bila upoznata sa zločinačkom naravi i zlodjelima fašizma.
Vrlo zanimljiv trosatni dokumentarni film o njoj, “Moć slika: Leni Riefenstahl/Divan, strašan život Leni Riefenstahl” / “The Wonderful Horrible Life of Leni Riefenstahl” / “Die Macht der Bilder”, režirao je 1993. njemački filmaš Ray Müller. U njemu ju je opširno intervjuirao, s njom obilazio poprišta snimanja njezinih filmova i snimao je dok se, još uvijek strasno, bavi filmom u privatnoj montaži smještenoj u njezinoj kući. Ponuđen je živ portret iznimno vitalne i šarmantne devedesetogodišnjakinje, osobe u kojoj se umilna ženstvenost osebujno sljubljuje s odrješitom svojeglavošću i koja nepopustljivom ustrajnošću odbija dati bilo kakvu ispriku vezanu uz svoje djelovanje pod okriljem nacizma. Müller je u film uvrstio i nekoliko prizora što pokazuju kako Riefenstahl postavlja određene uvjete za snimanje i ne želi surađivati kad joj se učini da bi joj koračanje odveć skliskim ideološko-etičkim terenom moglo naškoditi. No i tad se doimalo kako gospođa, odlučna redateljica, ponajprije vodi računa o dobrom filmskom svjetlu, odgovarajućim kutovima kamere ili objektivima, odnosno o umjetničkim čimbenicima do kojih joj je, nepokolebljivoj profesionalki, uvijek osobito stalo. Osjećaj za filmsko iznad svega.
… “Riefenstahl” brodi u drukčijem tonalitetu, znatno više polažući na ugođaj, uvelike se oslanjajući na estetizirane, vizualno privlačne montažne sklopove nerijetko nejasnoga ili zagonetnoga značenja, uz obilno rabljenje glazbe Freye Arde …
Premda Müller nije izbjegavao škakljivije teme, niti je pravdao protagonisticu, cjelinom je prevladao dojam koji je Riefenstahl, snažna ličnost, htjela ostaviti o sebi, a Müllerov očiti ustupak bili su nesrazmjerno dugački odsječci filma posvećeni njezinim novijim i novim, etički-moralno načelno bezazlenim aktivnostima fotografiranja afričkih plemena te snimanja podmorja. “Moć slika: Leni Riefenstahl/Divan, strašan život Leni Riefenstahl” sklopljen je razmjerno konvencionalnim postupkom biografsko-kronološki organiziranog svježe zabilježenog i arhivskog materijala, s težnjom ka preglednosti, pitkosti i lakoj razumljivosti.
Novi film o njoj, “Riefenstahl” (2024) Andresa Veiela postavljen je donekle eksperimentalnije, rahlije, poroznije te zauzima oštriji stav prema djelovanju filmašice u nacističkoj Njemačkoj. Müllerov najjači adut, dobrovoljno sudjelovanje same Leni Riefenstahl, nedvojbeno je bio dragocjen i nezamjenjiv prinos biografskom filmu o njoj, no po svoj prilici istovremeno nepremostiva prepreka tomu da autor oblikuje film baš po svom nahođenju. Riefenstahl je, pretpostavljeno, imala zadnju riječ o tomu što – barem od njezinog intervjua – smije ući u završnu inačicu. Iako se čini da je Müller u film ubacio neke nezgodne zakulisne razgovore, oni su bili mlaka vodica prema incidentnim sukobima, eksplozivnim izljevima bijesa i silovitom nametanju svoje volje Leni Riefenstahl koji nisu uvršteni u Müllerov film, a Veiel je te materijale, sad kad mu gospođa to ne može zabraniti, iskoristio u svomu. To, dakako, ne umanjuje vrijednost ni privlačivost Müllerova filma, no u tom svjetlu “Riefenstahl” mu je svakako dobrodošao par za stvaranje potpunije slike o legendarnoj filmašici.
Premda se neizbježno kreće istim područjem kao i “Moć slika: Leni Riefenstahl/Divan, strašan život Leni Riefenstahl”, “Riefenstahl” brodi u drukčijem tonalitetu, znatno više polažući na ugođaj, uvelike se oslanjajući na estetizirane, vizualno privlačne montažne sklopove nerijetko nejasnoga ili zagonetnoga značenja, uz obilno rabljenje glazbe Freye Arde što potmulo bruji poćutom prijeteće neizvjesnosti, navješćujući crnu kob, upućujući na kakvo zlo što kulja ispod površine. Premda se naglašeno poziva na činjenicu da, za razliku od prethodnika, filmaši sad imaju slobodan pristup privatnoj ostavštini Leni Riefenstahl, onomu što je čuvala podalje od javnosti, i premda doista zalazi u neke dosad neznane materijale, “Riefenstahl” ne ostavlja dojam sustavnog i pedantnog uvida u arhiv koji (eventualno) krije nedvojbene dokaze o stvarnim motivima i opredjeljenjima osobe o kojoj je riječ, već naginje impresionističkoj slici bogatijoj sugestivnim istršcima negoli uvjerljivoj argumentaciji. Dok je Müller – u neposrednom kontaktu možda i sam potpavši pod šarm i snažnu volju Leni Riefenstahl – filmašicu oslikao kao kontroverznu, Veiel ju je nastojao pokazati kao vještu manipulatoricu koja je s nacistima surađivala tješnje i dragovoljnije nego što je poslije htjela priznati.
U tomu je uglavnom uspio, ali manje uz pomoć evidentnih činjenica – bit će da ih u kućnoj arhivi Riefenstahl nije pronašao – a više time što je cjelinu ugodio u svjetlu osude. Moglo bi se procijeniti da je, htio-ne htio, i on bio donekle sputan divljenjem prema djelu vrsne redateljice, što god mislio o njezinu karakteru. Posredno je to iskazao zamjetnim asociranjem ponekih prepoznatljivih stilskih rješenja iz filmova Leni Riefenstahl u oblikovanju svoga, ponajprije iz njezina nemalo mistična igranoga prvenca “Plavo svjetlo” / “The Blue Light” / “Das blaue Licht – Eine Berglegende aus den Dolomiten (1932.). Posve primjereno, budući da je Riefenstahl – u Müllerovu filmu – i sama rekla da “Plavo svjetlo” drži svojim najreprezentativnijim djelom, jer u njemu igra djevojku Juntu koju, kao i Riefenstahl poslije, u zbilji, mnogi vole i mnogi mrze.