Natjecateljski program 15. MakeDoxa (15. – 22.8.) bio je premrežen filmovima koji se izravno ili neizravno referiraju na festivalsku tematsku nišu, u praksi implementiraju arhiv u tkivo filma, preoblikuju ili kontrastiraju filmske slike, a sve ne bi li izmijenjenim kontekstom provocirali nova čitanja. Stoga, dio filmova višestruko svjedoči o kulturno-društvenoj povijesti sredine u kojoj nastaje, a koja se očituje kroz tretman prizora suvremenosti i arhivskog materijala, ujedno se referirajući na lakoću zatiranja sjećanja. “Celluloid Underground” (Ujedinjeno Kraljevstvo / Iran; 2023. | ★★★) Ehsana Khoshbakhta donosi paralelnu iransku povijest – priča je to o neumornom sakupljaču, arhivaru kolektivnog pamćenja i osobnoj borbi za njegovo očuvanje, strukturiranje i prenošenje novim generacijama. Kroz odnos redatelja i njegova mentora razvija se priča o političkim pritiscima i prekrajanju povijesti, filmskoj traci u koju je vrijeme doslovno upisano, kolekciji zabranjenih filmova i njihovu kreativnu preobraženju. Intimno i društveno neprekidno se nadopunjavaju kao daljnji vid otpora filmom. Brojni iranski redatelji, spomenimo samo najpoznatijeg disidenta Jafara Panahija, film tretiraju kao konkretno sredstvo političke borbe, zasigurno najefikasniji način posredovanja zatomljenih priča i dopiranja do široke publike.
Iranska je revolucija kao svojevrsna razdjelnica čest filmski motiv ili bar okidač za dramski razvoj. Farahnaz Sharifi neizravno se na nju poziva u “My Stolen Planet” / “Sayyareye dozdide shodeye man” (Njemačka / Iran; 2024. | ★★★ i 1/2) dok, kako sama navodi, kupuje sjećanja, tuđe obiteljske filmove i gradi izgubljenu povijest, prije nulte godine. Kombinacijom osobnih artefakata, na kojima se odražavaju šire društvene silnice, odnosno u retoričko-estetskom su kontrastu spram prevladavajuće slike društvenog sivila, i sastavljanja dijelova tuđih života zabilježenih na filmskoj traci, pohranjuje takozvane životne banalnosti, a koje u suvremenom iranskom društvu kontrole postaju enklave slobodnih životnih odabira. Film se preobraća u društvenu studiju gubitka ženskih prava, rascjepa društvenog i privatnog prema njihovom današnjem paralelnom supostojanju. Kao što je iransko društvo sastavljeno od slojeva koji se u konačnici ne dodiruju, redateljica gradi film od nepodudarna materijala, ali povezuje ih autorskom idejom u pozadini, baš kao što na širem planu novi glasovi nastoje društvo reformirati.
O konotacijama filmske strukture nastale isključivo od postojećeg, pronađenog (found footage) materijala, procesualnosti u srži filma kao zastupnika misli, u skladu sa svojom inherentnom prirodom progovara film esej “The Insides of our Lives” (Nizozemska, 2024. | ★★★★★) Misje Pekel. Svaki je film konstrukt, a činjenica da ne postoji, ne nastaje, niti se gleda u zrakopraznom prostoru, već u konkretnom povijesnom trenutku, određuje njegovo čitanje. Posloživši raznorodne snimke, nastajale na različitim granicama/preprekama u kretanju na području Europe, redateljica kreira novi prostor, istovremeno realan i nerealan, prostor nostalgije i sjećanja, ali i potmule prijetnje njegova uništenja. Imaginativno dohvatljiv svima, opet je nemjesto koje egzistira tek u misli, odnosno filmu – čime se konkretizira teza o filmu kao osobnom utočištu, ali i alatu političke borbe izražene referencama na življenu stvarnost, koja nepažljivom oku može ostati skrivena iza ritmički i estetski ujednačene cjeline.
Po korištenim postupcima i ideji, ali mnogo ambiciozniji, što rezultira neproduktivnom repetitivnošću, srodan je “Draga Fiona” / “Dearest Fiona” (Nizozemska, 2023. | ★★★) Fione Tan. Dvije su linije, vizualna i narativna u vječnoj dijalektici, isprepliću se, sudaraju i pobijaju dok vremenski nesvodive političke momente dovode u živi međuodnos.
Prevođenje nasilja u filmske slike
Naša su društva traumatizirana događanjima devedesetih, stoga njihovo posredovanje kroz književnost i film možda ima i terapeutski učinak, no upotrijebljene metode sve su razvijenije, a filmski postupci gledatelja angažiraju, ne samo na emocionalnoj, već intelektualnoj razini, inzistirajući na pomaku percepcije i sagledavanju iza slike. Temom se na individualnom i društvenom planu jednako bave etablirani redatelji/ice, kao i nove generacije svjedoka, što često podrazumijeva iskošenu (dječju) perspektivu. U program MakeDoxa bila su uvrštena tri filma regionalnih autorica i autora: “Šutnja razuma” / “Silence of Reason” (Sjeverna Makedonija / Bosna i Hercegovina; 2023.) Kumjane Novakove, “Exit Through the Cuckoo’s Nest” / “Izlaz kroz ludaru” (Švicarska / Srbija; 2024.) Nikole Ilića i “Kao bolesno žuta” / “Like a Sick Yellow” / “Si e verdhë e sëmurë” (Kosovo, 2024) kosovske redateljice Norike Sefe, koja se odnose na devedesete i zasnovana su na postupku reuporabe arhivskog materijala, ne bi li promijenili ustaljene paradigme. Iako se na prvi pogled svaki odmotava u drugom smjeru, ipak dijele zajedničke motive – zaron u sjećanje, vlastito ili tuđe, korištenje arhiva ili njegovo rekreiranje, ne bi li se praznine upotpunile konkretnim artefaktima, a priča dobila zaokruženi smisao. Prostori koji se perceptivno mijenjanju opterećeni tragovima potisnutih iskustava, daljnjim filmskim preobrazbama teže promjeni naših pretpostavljenih koncepata.
“Šutnja razuma” (★★★★★) prije svega je politički film, koji prerađuje arhiv sa suđenja za silovanja i ubojstva žena u okolici Foče, čija je presuda značila daljnji tretman seksualnog zlostavljanja kao zločina protiv čovječnosti. Audio arhivi u kombinaciji s fotografijama i zatečenim prostorima, distorzirani su do mjere da funkcioniraju na ivici apstraktnog, zazivajući, ne samo estetiku tog vremena, već dezorijentaciju, nelagodu kao prevladavajuću emociju. Nikad ne prepuštajući gledatelja neobaveznom uranjanju, Novakova materijal koji otprije postoji u javnom prostoru pretvara u film, a da mu se ne gubi dimenzija sudskog dokumenta i svjedočanstva, podcrtavajući etički pristup i uopće način na koji se osjetljive teme trebaju prezentirati.
Petlju repeticije, vječnog vraćanja i nemogućnost iskakanja iz povijesti, materijalizira Norika Sefa u “Kao bolesno žuta” (★★★★★). Njen film je košmar kojem je nemoguće izmaknuti, neprekidno vraćanje na početak, ponavljanje snimke do dezintegracije slike. Film postaje točka u koju se sve sastavlja, čija nas destruktivna snaga neumoljivo privlači. Osobni je arhiv skup okrajaka ponavljajuće stvarnosti – krug permanentnog nasilja prevodi se u tretman slike. Ono što ostaje razlomljeni su prizori, dok trulež s rubova preuzima primat.
Nikola Ilić isti kosovski rat u “Izlazu kroz ludaru” (★★★★ i 1/2) promatra iz ugla regrutiranog mladića, čiji je život jednako naprasito prekinut političkom odlukom. Svoju tjeskobu, strah, potragu za izlazom i otpor, godinama kasnije pretače u film čiji je temelj osobno sjećanje, a ujedno je dokument vremena, koje, kao što autor završnim prizorima s ulica suvremenog Beograda poentira, biva u nedogled ponavljano.
Zbog specifičnosti filmskog jezika nerijetko jedina mjesta necenzuriranog razgovora, filmovi ovogodišnjeg MakeDoxa jednako su tragali za odgovorima na suvremene političke dileme, kao i poentirali višegodišnju autorsku zaokupljenost stvaralaštvom baziranom na kombinaciji arhivskih snimaka, odnosno balansiranju između individualnog i kolektivnog sjećanja i pamćenja. Zahvaljujući fokusu na kinotečni program, suvremene konotacije metoda recikliranih filmova, ali i teorijski okvir, publika je mogla steći uvid u tendencije recentne, posebno regionalne produkcije, odnosno pronaći uporišne točke za daljnje istraživanje. Uostalom, festivalima izvan srednjostrujaško-komercijalnih tokova to bi i trebao biti cilj.
