U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, rasprave unutar teorije književnosti uvelike su se bavile konceptom idealnog čitatelja. U pojednostavljenom smislu radi se o projekciji čitatelja koji će na najučinkovitiji mogući način razumjeti interpretativne signale koje je autor upisao u tekst. Film “Draga Fiona” / “Dearest Fiona” (2023) redateljice Fione Tan, prikazan na ovogodišnjem Human Rights Festivalu, mogao bi poslužiti da se na njemu primijeni sličan eksperiment.
Njeno je filmsko ostvarenje neobična zanatska tvorevina; vizualno je sastavljeno od arhivskih snimaka s nizozemskih lokacija nastalih u vrijeme nijemog filma, kojima je artificijelno pridodan odgovarajući zvuk, dok u auditivnom pogledu dominira narativni glas glumca Iana Hendersona. Pripovjedač čita pisma koja otac iz Australije šalje svojoj kćeri na školovanju u Amsterdamu, napisana krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Takav gradivni ustroj nije nasumično odabran, već je adaptacija stavki iz biografije redateljice filma, vizualne umjetnice Fione Tan. Iako joj je primarni profesionalni interes fotografija, u zadnjih se dvadesetak godina s nekoliko radova okušala u filmskom mediju. Zbog opsežne i zamršene multietničke obiteljske povijesti (majka joj je australsko-škotskog podrijetla, otac kinesko-indonezijskog), radovi su joj najčešće ispunjeni temama intimnih ispovijesti i kulturnog identiteta. Tanini filmovi u formalnom su smislu kategorizirani kao dokumentarni, ali uglavnom se radi o eksperimentalnim, žanrovski nedefiniranim djelima. Za “Dragu Fionu” točnija bi definicija bila – film esej, žanr specifičan po naglašenoj refleksivnosti, s intencijom komentiranja jedne ili više tema subjektivnim glasom.
Ovdje se vraćam na prije spomenuti koncept idealnog čitatelja. Netipična priroda filma, a s time i teškoće prilikom interpretacije ili valorizacije, navele su me na misao da bi se o karakteristikama filma najlakše dalo progovoriti kroz potragu za njegovim idealnim gledateljem. U tu sam svrhu, na laički i grub način, zamislio nekoliko kandidata, odnosno varijanti apstraktnog gledatelja.
Najprije sam zamislio gledatelja koji bi mogao biti izmijenjen didaktičkim karakteristikama filma. Prikazani materijal djelovao bi u informativnom smislu, te bi mogli reći da imamo poučenog gledatelja. “Draga Fiona” je katalog snimaka iz života Nizozemaca od prije stotinu godinu. Presjek svakodnevice je temeljit; industrija, poljodjelstvo, manufaktura, gradski život, dokolica. Scene cesta, kolodvora, seoskih imanja, vjetrenjača, luka, brodova. Sve je prisutno i prisutni su svi. Cvjećari, tkalje, košarači, građevinari, lučki radnici, kondukteri, smetlari. U pogledu kvantitete predana je potpuna dokumentacija o jednom mjestu i jednom vremenu. Pa ipak, iako se radi o distanci od sto godina, ona se svejedno čini nedovoljna, a prikazane scene previše bliske i općenite. Druga vremensko-narativna os, ona iz pisama australskog oca, također se osvrće na povijesni trenutak; govori o Tiananmenu, krizi komunizma, Mandeli i Južnoj Africi, o australskim ekonomskim kretanjima. Ali i te su opaske usputne i strogo formalne, bez analitičkih uvida. Gledatelj koji će u najprostijem smislu iz pruženog materijala dobiti neku novu spoznaju morao bi biti bez ikakvog prethodnog znanja o svijetu. Prazna ploča. Zaključujem da takvog gledatelja nema.
Ako čovjeka shvatimo kao razumno biće čije odluke imaju za cilj dati mu pozivan iskustveni ishod, odnosno korist, odluka da odgleda “Dragu Fionu” ne samo da mu neće donijeti korist, već će biti u minusu za utržak vremena.
Sljedeći kandidat fokusirao se bi na čistu forma filma, za njega bi gledanje bilo užitak kroz estetsko iskustvo. Ukoliko bi kontemplativna snaga filma bila dovoljno jaka da gledatelj zaboravi na svijet oko sebe, mogli bi govoriti o zaokupljenom gledatelju. Ima li film potencijal da slikom ili zvukom izazove eskapistički efekt? Arhivske snimke sigurno ne, a malo je vjerojatno da to može i glas pripovjedača. Niti je autor pisama pjesnik, niti je jezik poetičan. Zaključujem da nećemo pronaći takvog gledatelja.
Treći kandidat film bi promatrao kroz umjetničku prizmu. U smislu definicije, film bi mogli nazvati uspješnim ako elementi stvarnosti prolaskom kroz umjetničko preoblikovanje iskazuju neku drugu istinu. U širem, slobodnijem tumačenju “Drage Fione”, moglo bi se reći da suprotstavljanje nizozemskog geografsko-kulturnog pejzaža s intimnim notama iz pisama napisanih u drugoj geografskoj sferi, i to s odmakom od preko pola stoljeća, ima za intenciju djelovati kao svevremenska i sveprostorna supstanca. Kao samostalni mikrokozmos. Međutim, odnos slike i naracije toliko je odvojen i kontekstualno nepovezan, da zaključujem kako će univerzalni efekt izostati. Gledatelj koji bi taj efekt mogao osjetiti je moguć, ali njegove postojanje tek bi trebalo dokazati.
Na zadnjeg zamišljenog gledatelja djelovali bi sentimentalni elementi filma. Bio bi to takozvani dirnuti gledatelj. Pisma oca upućena kćeri doista su puna osjećanja i bliskosti. Svako od njih simbolički započinje s “draga Fiona”, a završava s “puse, tatek”. U njima su osvrti na događaje iz kćerina života (preseljenja, ispiti, proslave…), na obiteljske situacije, detalje o kućnim ljubimcima, na opće stanje stvari doma, kao i sjećanja na proživljene trenutke iz zajedničke intimne povijesti. Za razliku od hladnih i dalekih slika, glasovna naracija donosi emocijama nabijene uspomene, ali te su uspomene toliko specifične i precizne da sentimentalnu vrijednost mogu imati jedino za onog kome su upućene. Idealni gledatelj postoji. Može ga se naći direktno u nazivu. Idealni gledatelj je samo jedna osoba i ta je osoba autorica filma. Ona u filmu može pronaći sve što poželi; bezbrojne asocijacije i bezbrojna značenja, nostalgiju, emocije, osjećaj vremena, osjećaj smisla, osjećaj povezanosti i pripadanja. Film je njen osobni spomenar. U njemu ona može pronaći sve, ali bilo tko drugi u njemu neće pronaći ništa.
Ako čovjeka shvatimo kao razumno biće čije odluke imaju za cilj dati mu pozivan iskustveni ishod, odnosno korist, odluka da odgleda “Dragu Fionu” ne samo da mu neće donijeti korist, već će biti u minusu za utržak vremena. Treba reći da je izrada ovog filma iziskivala veliki napor. Trebalo je sabrati arhivsku građu i pronaći joj zvučni ekvivalent, trebalo je pronaći pripovjedača, snimiti glasovne dionice i sve to skupa montažno uskladiti. Je li završni proizvod vrijedio uložene energije? Vjerujem da bi za odgovor trebalo priupitati idealnog gledatelja.
