Jedno od poglavlja magnum opusa Roberta Bolaña “2666” – “Zločini” – repetitivno, iz stranice u stranicu s neznatnim varijacijama opisuje beživotna tjelesa pronađenih žena i djevojaka, njih stotine utopljenih u anonimnost. Prva je to i neočekivana asocijacija na natpise koji prekrivaju zrnatu, amatersku videosnimku s početka devedesetih dok kamera kružnim pokretima istražuje gradić u kotlini, u filmu “Šutnja razuma” / “Silence of Reason” (2023) Kumjane Novakove. Pritom bivamo šturo informirani o okolnostima pronađenih trupala nepoznatih žena u Bosni, okolici Foče, na obali Drine. Konačni je učinak po gledatelja/čitatelja skoro pa identičan onom Bolaña. Puko nizanje neshvatljivih događanja kreira atmosferu koja nadilazi razumske konture, gotovo onkraj svijeta koji živimo. Baš kao što fikcijski svijet uporište pronalazi u realitetu, a lakoća poništenja fizičkog bića nadilazi granice teksta, jedan mu od analogona otkrivamo duboko ukotvljenog u traumu postjugoslavenskog prostora. Žensko je tijelo sustavno iskorištavano u nebrojenim kontekstima, preobraženo u sredstvo individualnog i kolektivnog porobljavanja, s krajnjim ciljem poništenja mogućnosti svakog humaniteta.
Zapaženi film Kumjane Novakove “Šutnja razuma” već se naslovom referira na nemogućnost zahvaćanja makabričnosti ratnog stanja, kao i ambivalentnost medijskog posredovanja, između negativne fascinacije i daljnje viktimizacije žrtava. S razlogom nas u film uvodi riječima Hanne Arendt upućenih Karlu Jaspersu o nužnosti borbe protiv mitologizacije užasa. Neprekidna nas izloženost slikama nasilja paradoksalno od njih distancira, preobražavajući užas u iskustvo onih drugih. Minimalistički odvajajući svjedočanstva od individua – ratna su iživljavanja ionako uvijek ista – estetikom podcrtava na platnu ispisano ili izrečeno, dok grubost, nepreciznost i distorziranost danih snimki svojim šumovima, greškama izaziva uznemirenost već na predsvjesnoj razini. Gledatelj je suočen s estetskim i tematskim surovostima, grubosti iskazanoj kroz materijalnu razinu filma.
“Šutnja razuma” rezultat je redateljičina performativnog istraživanja arhiva međunarodnog suda koji je procesuirao zločine masovnog silovanja žena u Foči i konačno prepoznao silovanje kao oblik mučenja. Do tada se ono tretiralo kao dio ratne prakse, da bi nakon svjedočanstva nasilja koje su preživjele žene u Bosni bilo okarakterizirano kao zločin protiv čovječnosti. U svom pothvatu Novakova otvara niz pitanja, a tiču se, ne samo odnosa prema kolektivnoj traumi i načinima njena društvena prevladavanja, već i pripadne reprezentacije koja u obzir uzima imanentnu nemoć. Ipak, samim smo time upućeni na traganje za formom koja individualne priče neće uniziti, ali će novim medijem istraživati potencijal za preobrazbu uvjeta unutar kojih su se dogodile, ne bi li se na široj razini potaknula društvena samosvijest prema shvaćanju posljedica i preveniranju uzroka. Prvi su korak učinile žene koje su istupile, svjedokinje čije priče Novakova uvodi, međutim, čini to suptilno, bez nepotrebnog izlaganja, dok vlastiti položaj redateljice izmješta prema poziciji nanovog oblikovanja i dodatnog dimenzioniranja javno dostupnog materijala.
“Šutnja razuma” otkriva stupnjevitost razumijevanja okružujuće zbilje, jer svaka od uvedenih snimki, fotografija ili svjedočanstava zadobiva različit status ovisno o kontekstu prikazivanja…
Film trasira razmišljanje o tretmanu postojećih arhiva, njegovim preslagivanjem kroz sraz heterogena materijala. Prazninu fotografija tipiziranih javnih prostora puni sasvim konkretiziranim glasovima, da bi razotkrila prikrivenu funkciju mjesta sustavnog zlostavljanja odabrane skupine. Nastala filmska cjelina teksturom, šumovima i umnažanjima slike, integralnim dijelom materijala snimljenog od nepoznate ruke i izloženog nepoznatim uvjetima, zadobiva eksperimentalni podton, a evidentne greške interferiraju s onima na društvenoj razini. “Šutnja razuma” otkriva stupnjevitost razumijevanja okružujuće zbilje, jer svaka od uvedenih snimki, fotografija ili svjedočanstava zadobiva različit status ovisno o kontekstu prikazivanja, svakim se novim uvođenjem reprezentacija rastvara u različitim smjerovima. Artikuliran društveni okvir arhivske snimke od lutajućeg pogleda na grad preobražava u zastrašujuće kulise zločina, a same fotografije u promijenjenim uvjetima zadobivaju funkciju dokaznog materijala. Filmski način uporabe arhiva značenja pomiče, a njihovo dovršenje u gledatelju sugerira procesualnost – problematizaciju viđenog potaknutu svakim daljnjim prikazivanjem. Montažom Jelene Maksimović zvučna podloga, slika i video međusobno se podupiru, ali uočene nedostatnosti artefakata neprekidno nagrizaju samodostatnost nastale estetske cjeline.
Posredno progovoriti o zločinima u ratovima na postjugoslavenskom području, novim promišljanjem tretmana postojećeg materijala i njegova upisivanja u kolektivnu memoriju, da bi se fokus s konkretnih imena pomaknuo na sustavnost kao rezultat kreiranih politika, uvriježena je autorska odlika u regionalnoj dokumentaristici. Sličnost s filmom “Dubina dva” (2016) Ognjena Glavonića nije slučajna – osim što dijele montažerku, funkcioniraju na povezivanju dvije odijeljene linije, one verbalne i potrage za vizualnim pandanom. Prednost publike ovogodišnjeg Zagrebdoxa jest da ima priliku pogledati “Dubinu dva” u sklopu retrospektive zapaženih ostvarenja u proteklih dvadeset godina Festivala, stoga neočekivan susret dva ostvarenja potiče njihov dijaloški potencijal. Glavonićevi prazni pejzaži postaju otvoreni prostor za gledateljevu refleksiju i zaključke proizašle iz ukrštanja eksplicitnosti izrečenog sa suptilnošću viđenog. Slično i Novakova preslaguje različite dimenzije gradivog materijala, destabilizirajući lakoću normalizacije ratnog stanja. Svi ti zajednički pristupi naglasak postavljaju na asocijativnost nastalih spojeva, kao nužni preduvjet aktivnog društvenog suočavanja. Rastakanje uvriježene percepcije, otkrivanje konotacija dostupnih reprezentacija, osim što prevladavaju ustaljene koncepte, streme mnogo dalje – razrješenju latentnih sukoba kojima su naša društva permanentno premrežena.
