Na spomen ballroom plesa, mnogi će pomisliti na valcer, možda tango, fokstrot ili kvikstep. Tehnički, svaka od tih asocijacija imat će smisla. Međutim, onima koji dobro poznaju i naličje suvremene kulture zaista velikih gradova – velikih duhom, bogatstvom različitosti, mnogostrukošću glasova i svih drugih pojavnosti – na pamet će pasti i jedna druga referenca. Potpuno suprotno klasičnim plesovima povezanima s dvorskim životom i aristokratskim druženjima, premda su se i oni zapravo proširili iz puka (valcer, tango) ili supkultura (fokstrot, kvikstep), ta druga ballroom scena podrazumijeva underground amalgam drag performansa koje su razvijali afro i latinoameričke queer zajednice New Yorka, Chicaga, New Orleansa, Baltimorea i Philadelphije od sredine devetnaestoga stoljeća naovamo. Preuzeta iz američkoga konteksta u kojemu je bila odgovor na rasnu i rodnu diskriminaciju i predrasude, ova kultura posljednjih je godina neobično zaživjela i u Zagrebu, učinivši ga (ipak) velikim gradom.
Diplomski film Anje Koprivšek “Grand Prize” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2024.), nagrađen Posebnim priznanjem žirija na netom završenom, 22. Liburnia Film Festivalu, empatičan je portret mladoga para Valentine i Tea koji prvi put u domaću kinematografiju uvodi i lokalni ballroom. Valentina je plesačica koju je Koprivšek upoznala pohađajući njene satove, a Valentinin odnos s Teom zanimljiva je građa za dokumentarni film i zbog tranzicije kroz koju prolazi i o kojoj je spreman otvoreno govoriti. U usporedbi s javnim diskursom pa i brojnim filmskim ostvarenjima u kojima se transrodnosti pristupa s toliko opreza da je naposljetku nanovo tabuizirana, ovdje je ona tek dio cijeloga raspona ljudskog iskustva.
Zbog svoje energije, tolerantnosti i žilavosti iza nevjerojatne nježnosti, Valentina je zapravo svojevrsna iskra ili čak sunce filma. I prije uvođenja Teove perspektive i priče, kamera prati Valentinu u njenoj svakodnevici, primjerice dok radi u trgovini rabljene robe na pola radnoga vremena (Zagrepčani koje je put ikada nanio na alternativnije točke grada trebali bi čak lako prepoznati o kojoj kultnoj trgovini je riječ). Zbog prisnog odnosa koji je Koprivšek očito ostvarila s Valentinom i izvan konteksta filma, Valentina dijeli svoja razmišljanja izuzetno lako, prirodno. Jednako tako, pušta da se zabilježe njene plesne vježbe koje inače nitko ne vidi. U skučenom prostoru ionako fotogenične trgovine, ti su kadrovi puni elana. Ovdje se pokazuje vješt rad kamere koja se konstantno približava i udaljava kako bi uhvatila sve Valentinine pokrete, a naboju bitno doprinosi i dance pozadinska glazba. Kao sekvenca koja figurativno otvara vrata u Valentinin svijet, ovo je i najizrazitije filmski dio filma, odlična najava svega što Koprivšek može već i tako rano u svojoj karijeri.
Iza mikroportreta Valentine slijedi mikroportret Tea, također sazdan oko ljubavi prema izražavanju na pozornici. Koprivšek i njega prati u svakodnevnim aktivnostima, ponovno otkrivajući pojedine prepoznatlijve zagrebačke lokacije. Teo prepričava i neugodna iskustva proizašla iz njegova neuklapanja u rodne stereotipe. Studirajući svoje protagoniste, Koprivšek u konačnici združuje njihove perspektive u jednu, onu skladnoga tima u kojemu se međusobno dobro nadopunjuju. Njihove sličnosti posebno su vidljive tijekom ballroom nastupa, kad se kategorije u kojima se predstavljaju razlikuju, ali osjeća njihova dijeljena izvođačka strast. Ovaj dio filma gledateljima predstavlja estetiku, ali i etiku zajednice okupljene oko takve vrste zabave, djelujući i kao prilika za učenje o njenim posebnostima. Primjerice, moguće je upoznati kategoriju realness, tip nastupa kojime se izvođači načelno neuklopljeni u općeprihvaćene norme rodnih uloga nastoje u njih uklopiti. Drugim riječima, Teo pred publikom ponosno pokazuje manirizam koji se veže uz muškarce dobro nasađene u svojoj muškosti – dok korača na sceni, on prebacuje jaknu preko ramena, stavlja ruku u džep, povija ramena…
Ako već i drži njen opus na okupu i uvijek se nadaje kao određeni odgovor, ljubav kod Koprivšek također nije lišena ni klasne ni rasne, ni druge intersekcionalne analize, što otkriva autoricu vrlo pronicljiva pogleda.
Svojevrsna kontrolna varijabla u filmu je Valentinina mama. Iako Valentina i Teo traže stan u kojemu će zajednički živjeti, Valentina zapravo još uvijek živi u roditeljskom domu te Koprivšek dijelom daje prostora i toj dinamici. Osim što je to kratka refleksija na egzistencijalne izazove mlađih generacija danas koji su zaoštreni u odnosu na one prethodnih generacija – do stambenoga prostora dolazi se mnogo teže i po višoj cijeni – ova epizoda filma je i pogled na Valentininu i Teovu vezu izvana, izvan onoga što oni sami imaju za reći i pokazati o sebi. Valentinina mama primjer je nekoga tko ima mnogo razumijevanja i tko, premda suočena s transrodnošću prvi put u neposrednoj blizini, zaista sluša svoju kćer i želi joj sreću prema njenim vlastitim parametrima. Kratkim upoznavanjem Valentinine majke stoga postaje jasno i zašto je Valentina takva kakva je, odnosno zašto istinska osjetljivost i pažnja za tuđe iskustvo dovodi do dobrih međuljudskih odnosa i cjelovita razvoja pojedinca, a ne treniranje strogoće ni forme.
Koprivšek je ovo već drugi film u kojemu pokazuje zanimanje za manjinske doživljaje i perspektive – prije toga predstavila je “Volim” (Akademija dramskih umjetnosti u Zagrebu, 2021.), dokumentarni film o odnosu dviju sestara, romskih djevojčica, za koji je dobila Nagradu “Jelena Rajković” na Danima hrvatskog filma 2022. godine. Kao i “Grand Prize”, i taj je film uvjetovan redateljičinom kontekstualizacijom različitih vidova društvene nekohezije (problematičnost u školi, prekid školovanja, sukobi s vršnjacima, neuklopljenost itd.) u šire društvene tokove. Koprivšek je prije uspješno završena studija filmske režije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, završila i beogradski Fakultet političkih nauka, što nastavlja oblikovati njen informiran, cjelovitiji pristup problemima koji na prvu drugima mogu djelovati kao pitanje privatnih stvari pojedinca odvojenog od zbivanja oko sebe. Koprivšek vješto proširuje takvo čitanje izazovnih iskustava, a istovremeno izbjegava usiljenu, tek pomodnu kritiku društva i njegovih institucija.
Ako već i drži njen opus na okupu i uvijek se nadaje kao određeni odgovor, ljubav kod Koprivšek također nije lišena ni klasne ni rasne, ni druge intersekcionalne analize, što otkriva autoricu vrlo pronicljiva pogleda.