Možda možemo pokoju o zatvaranju krugova, možda i bez uobičajenog prvog lica množine, koji je zbog poštovanja prema čitateljima u opticaju većinu moje filmsko-kritičarske karijere, iako sam oduvijek – a to ću zastupati do smrti – smatrao da ona prava titula filmskog/e kritičara/kritičarke s puno većim pravom i zaslugama pripada kolegama i kolegicama, nemjerljivo više nagledanijih i načitanijih od Vašeg višepotpisanog autora. Opa, evo ga opet, umnožimo se u prvom licu! Oprostit ćete mi, nadam se, i na množinama i na mini-privatizacijskoj patetici, jer lako je sve moglo stati na tom kolikogodveć prvom broju jednoznamenkastih tekstova. Moglo je, ali nije. Svi smo dobili – ja najviše, priliku uživo griješiti, padati pa ponovno ustajati, da bismo danas dobili Dokumentarni u svom svojem sjaju; Dokumentarni na koji smo ponosni i kojeg iz dana u dan pokušavamo još poboljšati. Priliku koju ne dobivaju svi; priliku koju smo, vjerujem, u konačnici i opravdali…
Zašto je današnji esej “Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” (Fax Bahr, George Hickenlooper i Eleanor Coppola; 1992.) važan iz mog vlastitog, pa iz kuta Dokumentarnog jer se isti praktički više ne mogu razdvojiti? Zato je se radi o jednom od mojih prvih filmsko-kritičarskih tekstova ikad, dvanaestom uopće na Dokumentarnom, čije okolnosti nastajanja – samouvjerenost bez pokrića, na gorivu dječjeg entuzijazma i bez ikakve garancije uspjeha ili tada mitske financijske kompenzacije – i danas mogu osjetiti u kostima. Dvanaesti tekst, jedanaest godina kasnije, taman vrijeme za opsežniji, da ne kažemo i ozbiljniji zagriz u okolnosti snimanja možda i najboljeg filma svih vremena?
Nije bila inicijalna namjena, ali tako se poklopilo – da u uzastopnim tekstovima iste sezone “Klasika svjetske dokumentaristike” pišemo o najznačajnijim making of dokumentarcima u cjelokupnoj povijesti Sedme umjetnosti. Nakon Les Blankovog “Burden of Dreamsa” (1982) u kojem zavirujemo iza zavjesa “Fitzgarralda” (Werner Herzog, 1982.), red je došao na još ukletiji film – “Apokalipsu danas” / “Apocalypse Now” (1979) Francisa Forda Coppole. A okolnosti snimanja ovog remek-djela još su luđe od Herzogovog pentranja 300-tonskog parobroda na brdašce usred peruanske prašume: od promjene glavnog glumca usred snimanja, razarajućeg tajfuna, višestrukog prekoračivanja budžeta, eratičnog Denisa Hoppera, ugojenog i zaboravnog Marlona Branda (ne u toliko lošoj formi koliko kruže legende) koji je nakon “Apokalipse” praktički otišao na desetogodišnji godišnji odmor, srčanog udara Martina Sheena…
Ako su okolnosti snimanja “Apokalipse” bile nadnaravno hektične, nije ni dokumentarac o njemu – već spomenuti “Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse”, bez grijeha. Nemojmo zaboraviti da je “Hearts” na svjetlo dana izašao čak trinaest godina nakon originalnog Coppolinog filma. Jedan od većih razloga ovolikog kašnjenja svakako je i redateljeva kočnica, s obzirom na to da se FFC-ju nije svidjela over the top verzija samoga sebe, gotovo luđaka koji pleše na granici fizičkog sukoba i filmski zabilježene želje za samoubojstvom.
No, ‘ajmo korak po korak.
Još u listopadu 1969. Warner Bros je otkupio scenarij Johna Miliusa, zasnovan u širim potezima kista na knjizi “Srce tame” / “Heart of Darkness” Josepha Conrada, uz zelena svjetla Coppole kao producenta i Georgea Lucasa kao redatelja. Zamislili su film snimiti na 16-mm filmskoj vrpci za dva milijuna dolara, na lokacijama San Francisca, Louisiane i Tajlanda. Nijedan od autora u to konkretno vrijeme nije bio ni blizu svojim kreativnim vrhuncima, dapače, bili su manje-više na počecima svojih karijera, pa i ne čudi da je projekt nakon nekog vremena otišao na led. No, sedam godina kasnije okolnosti Coppoline karijere (dva nastavka “Kuma” / “The Godfather”, “Prisluškivanje” / “The Conversation”) drastično se mijenjaju i američki redatelj osigurava dovoljno dobru reputacijsko-karijerno zaleđe, uz financijsku sigurnost, da bi se ponovno uhvatio projekta koji i u najboljim okolnostima nije bio jednostavan za realizaciju. Ne zaboravimo ni okolnosti početka snimanja, netom nakon Vijetnamskog rata i još otvorenih rana, kao prvi pravi film o istome…
“Ovo nije film [kao takav]. Ovo nije film o Vijetnamu. On jest Vijetnam”, počinje “Hearts” pomalo iznerviranom Coppolinom izjavom nakon svjetske premijere “Apokalipse” na Filmskom festivalu u Cannesu, 19. svibnja 1979. godine. Blago razumljivo, jer u to vrijeme još uvijek nije mogao predvidjeti reakciju publike i kritike, na svoj vjerojatno najbolji film u karijeri koji će od osam oskarovskih nominacija potvrditi (samo) dvije (najbolja fotografija i najbolji zvuk). Dodajte nebrojenim produkcijskim poteškoćama i riskiranje vlastitog novca (hipoteka, oko osamnaest milijuna dolara), da bi se nadoknadila razlika od dogovorenih trinaest milijuna početnog budžeta, onda je redateljeva nervoza pred kamerama još razumljivija…
Inicijalni je plan bio snimiti film unutar trinaest tjedana na Filipinima (dovoljno dobro su glumili vijetnamski krajolik), a za to vrijeme da Coppolu s kamerom prati njegova žena Eleanor (uz sinove Gija, Romana i danas najpoznatiju Sofiju, koja je tada imala tek četiri godine) i snima uvjete, odnosno redateljev kreativni proces pri nastanku filma. Sve je bilo dogovoreno i s filipinskim predsjednikom Ferninandom Marcosom, koji se obvezao ustupiti cijelu flotu svojih vojnih helikoptera, pod uvjetom da mu neće zatrebati u borbi protiv komunističkih ustanika na jugu zemlje, svega dvadesetak kilometara od mjesta snimanja. I trebali su mu – često, toliko da ekipa nikad nije znala s koliko će helikoptera raspolagati dnevno, a i sama postava pilota svako malo se mijenjala, što je dodatno narušavalo dinamiku snimanja.
Unatoč snimljenih šezdesetak sati materijala, Eleanor će od svojih pisanih dnevničkih zapisa (i tajno snimljenog audio i dijela takvog videomaterijala) objaviti knjigu “Notes: The Making of Apocalypse Now” (Francis razbio četiri od pet Oscara!), a tek desetak godina kasnije videomaterijal predati suautorima Faxu Bahru i Georgeu Hickenlooperu, koji će dosnimiti još nekoliko intervjua te od svega napraviti ovaj konačni, vrlo zapaženi making of dokumentarac. Upravo će Eleanorini, a ne kasnije snimljeni intervjui s već posijedjelim Francisom i pristojnim građaninom Hopperom primjerice, biti glavni, pogonski materijal “Heartsa”. Coppolina supruga često je, naime, redatelja snimala bez znanja za svoj dnevnik, u svim fazama njegove kreativne i ine ludosti. “Moraš malo doživjeti neuspjeh, malo umrijeti i malo poludjeti, da bi izašao na drugu stranu”, reći će Eleanor prije Francisovog ikoničkog topljenja pred kamerom, sada dijela filmske/pop kulture: “Ovaj film je 20-milijunska katastrofa. Zašto mi nitko ne vjeruje? Razmišljam počiniti samoubojstvo!”.
I zaista, “Apokalipsu” je obilježio toliki niz nedaća, da je pravo čudo da ga je Coppola uopće uspio završiti, nakon nevjerojatna 238 dana, tijekom kojih su se američki mediji gotovo natjecali kojim će maštovitim naslovima dodatno pokopati trud filmske ekipe. Originalno castani Harvey Keitel kao satnik Willard otpušten je nakon nekoliko tjedana, navodno zbog ugovornih razmirica (Coppola je pristao na zaustavljanje snimanja kako bi se prilagodio rasporedu Marlona Branda), ali je sam redatelj kasnije isto opovrgnuo, ističući Harveyjevu neadakvatnost za konkretnu ulogu. Istu je zatim dobio Martin Sheen, bez kojeg danas “Apokalipsu” ne možemo ni zamisliti, ali je i njegov ulazak u film donio svoj set problema: od glumčevog psihičkog sloma (improvizirana scena na početku filma gdje Sheen razbija ogledalo i raspada se pred filmskom ekipom), do srčanog udara usred produkcije koje je prijetilo obustavom snimanja. Zanimljivo, Coppola je prije Sheenovog angažmana za Willarda htio Stevea McQueena (tražio prevelik honorar), Clinta Eastwooda, Jamesa Caana, Al Pacina… Srećom, izbor je u konačnici pao na Martina, čiji će osobni emocionalni problemi uzrokovani (i) alkoholizmom, savršeno dočarati centralnog lika kojem je put rijekom do konačnog cilja – ubojstva pukovnika Kurtza, zapravo u dobroj mjeri i pitanje vlastitog opstanka, jednako kao i Coppoli; Martina Sheena kao glumca, koji mora uspješno završiti snimanje i potvrdu profesionalne vrijednosti kao jedinog posla kojeg zna raditi u životu; satnika Willarda koji istu potvrdu traži i kao vojnik.
Dakako, posebna je priča i Coppolino konstantno prekrajanje scenarija za vrijeme samog snimanja (“American Movie” anyone?), nešto što je u (naj)ozbiljnijim produkcijama, naročito ovakve magnitude, i onda, a pogotovo danas, teško zamislivo. Uključujući i sam kraj s kojim se FFC mučio do besvijesti – nema kraja, nema problema, ilitiga pravi the horror, jel… No, Coppolin genij manifestirao se i na ovakav način, jer bilo koji drugi redatelj u njegovoj koži teško da bi uspio hendlati, primjerice, notorno zahtjevnog i problematičnog Marlona Branda, koji se nije ni udostojio pročitati Conradovo literarno djelo, a tijekom snimanja nije mogao zapamtiti svoje dijelove dijaloga. Stoga je Coppola, da ipak ublaži dodatni potencijalni raspašoj, Branda za potrebe ključne završne scene, pitao niz naizgled nasumičnih, ali strukturiranih pitanja – o Vijetnamskom ratu i ostalom – na koje je legendarni glumac odgovarao u svom filozofskom stilu. I uspjelo je! Kasnije će Brando ponuditi i svoju inačicu priče u “Slušaj me, Marlone” / “Listen to Me Marlon” (Stevan Riley, 2015.), u kojoj je upravo glumac udahnuo istinsko značenje u lik pukovnika Kurtza; i da, u ovoj verziji ipak je (kasnije) pročitao Conradovo “Srce tame”. Eto, i kome onda vjerovati?
“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” nije dokumentarac maštovitih ili rijetko viđenih dramaturških rješenja; u offu kontekstualno slušamo Eleanor Coppolu kako čita ulomke iz svoje knjige “Notes on the Making of Apocalypse Now”, dok se kadrovi sa snimanja miksaju s onima u nešto mirnijem obiteljskom ozračju (i dalje s Filipina) te kasnije snimljenim intervjuima aktera u podosta mirnijem, umivenijem izdanju. Posebnu draž filmu daju i odabrani kadrovi “Apokalipse danas” s pripadajućom, proganjajućom glazbom Carminea Coppole (Francisov otac) i samog autora, uz neizostavni “The End” The Doorsa.
U konačnici je “Hearts” od svojih tehničko-autorskih izbora, nemjerljivo važniji kao spomenik ljudskoj upornosti usred naizgled nerješivih vanjskih okolnosti, ali i vjeran dokument manje politički korektnih vremena. Nekoć davno na setu se još uvijek tolerirala posvemašnja kontrakulturna grubost na rubovima, otvorena eksploatacija Trećeg svijeta (statisti radili za dolar-dva dnevo), nekontrolirano uništenje flore i faune za potrebe ipak (samo?) filma, već spomenuta scenaristička improvizacija, neskriveno drogiranje na setu (čak i usred snimanja)… “Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” jednako je važan i kao road less travelled alegorija, neizvjesnog skretanja na puteljak čiji kraj ne nudi sigurnu okladu. “Jeste li ikad razmišjlali o odustajanju?”, čujemo kako Coppolu pita jedan od suredateljskog dvojca Bahr – Hickenlooper. “Kako ću odustati od sebe?”, odvraća mirno redatelj. Umjetnička filozofija i nesalomljiva vizija u jednoj rečenici. U jednom (dokumentarnom) filmu također…
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.