Dok se na polarizirajućim diskusijama u najatraktivnijim oscarovskim kategorijama odražavaju širi kulturni ratovi, one su druge pod lupom tek usko zainteresiranih. Kad govorimo o nominacijama dokumentarnih filmova, rezultati niti su iznenađujući, niti naročito uzbudljivi, posebno osvrnemo li se na kratki metar koji se oslanja na srednjostrujaško poimanje dokumentarca na razmeđu reportaže i analize društveno relevantnog fenomena, dok se najviši estetski doseg krije u presijecanju materijala osobnom vizurom. Na istom je tragu “Island in Between” (2023) S. Lea Chianga, jedan od filmova unutar Op-Docs serijala New York Timesa, iz čije je inicijative 2011. proizašla kolekcija četiristotinjak filmova u slobodnom pristupu. Serijal je zamišljen kao nadopuna tekstualnom sadržaju, autorski komentar na aktualnu problematiku, a uglavnom su producirali filmove filmaša i novinara, s naglaskom na novinarsko-istraživačku potku. U projektu su sudjelovali renomirani redatelji poput Errola Morrisa i Alexa Gibneyja, dok je Laura Poitras iz kratkog filma “The Program” (2012) razvila “CitizenFour” (2014).
S vremenom se serijal preobrazio u svojevrsnu platformu za oscarovske nominacije, što ne čudi uzevši u obzir ekonomski i kulturni kapital, a 2022. Oscara u kategoriji kratkog dokumentarnog filma osvojio je Ben Proudfoot s “The Queen of Basketball” (2021). Danas se u kolekciji mogu pronaći heterogenija ostvarenja, sve su zastupljeniji animirani dokumentarci, a postupno uvrštavaju i neameričke filmove, recentno “Hardly Working” (2022) austrijskog kolektiva Total Refusal i “Backflip” (2022) Nikite Diakura.
Da nema tajni oko pristupa i estetike mainstream dokumentarca zapadne hemisfere, “Island in Between” – nominiran za ovogodišnjeg Oscara u kratkometražnoj dokumentarnoj konkurenciji, još jednom plastično dokazuje. Možemo tek očekivati da će odabranoj temi pristupiti detaljnije od medijski posredovanih informacija, koje češće ignoriraju kompleksnost u prikazu. Film S. Lea Chianga zasigurno zadovoljava gore navedene pretpostavke serijala, daje obol jednom od aktualnih kriznih žarišta, kinesko-tajvanskom pitanju, a sve ako i preteže dominantnoj perspektivi, čini to na nijansiraniji način. Autorski se doprinos iznalazi u dinamici osobnog i kolektivnog, ispitujući refleksiju globalnih previranja na sasvim konkretnom (obiteljskom) iskustvu.
Uvodni kadar potencira začudnost teksturom slike, dovodeći u pitanje autentičnost evidentno proturječnog prizora, dok u kombinaciji s nespretnim snimkama redateljeva posjeta otoku Kinmen, otvara mogućnost korištenja grube estetike kao odgovora na položaj između sustava, ideologija i karijera, znak poroznosti između promovirane objektivnosti i subjektivnog tumačenja, novinarskog istraživanja i intimnog doživljaja. Međutim, već nas nakon nekoliko kadrova praćenih naracijom koja asocira dnevnički zapis, redatelj vraća na utabane putove konkretnih činjenica o otoku, nekadašnjoj prvoj crti u Kineskom građanskom ratu, današnjoj granici Kine i Tajvana, dok se obrisi kineskog megapolisa naziru u daljini.
Sjetimo li se da je zbog formalnih preduvjeta za uspješnost kratkog filma nužna konciznost, najefektnije izražena zamjenskim prizorima kao zastupnicima mnoštva potencijalnih značenja, onda “Island in Between” u najboljem slučaju funkcionira kao filmska vježba.
Baš taj geografski položaj rezultira nizom atraktivnih snimaka koloritnog života otoka, nebrojenih ožiljaka sukoba, upotpunjenih fortifikacijskim objektima kojima se krajobraz prilagođava. Narativnu liniju Chiang upotpunjava arhivskim materijalima mehanizama prenošenja ideologija oslonjenih na jednostavne dihotomije. Postepeno, razlažući povijest područja, razlaže onu osobnu, izraženu kroz podijeljenost između Tajvana, SAD-a i Kine, istražujući lica i naličja danih istina. Unutar intimne ispovijesti, zatečenih kadrova svakodnevice, apsurdnih odjeka paranoje, i bez redateljeva bi se navođenja otvorio sijaset tema, od konstrukcije identiteta do održavanja permanentnih kriza. Redatelj će zagrepsti u svaku pojedinačno, preispitujući uvriježeni stav. Zaista, Tajvanci će se suočiti s kineskom diskriminacijom, a sam Chiang upoznati manje isticane prednosti kineskog društva, no izostankom konkretnog prostora za valorizaciju i preslagivanje teza, film će u konačnici ipak sugerirati da je u sukobu dvije strane, jedna problematičnija.
Scenaristički se viškovi nameću kao osnovna boljka, a da se Chiang zaustavio na razini intimne crtice praćene reminiscencijama, film bi funkcionirao u nedovršenosti kao konkretiziranom izrazu vječne potrage za cjelovitim identitetom. Zagrabivši široko u slojeve društvene zbilje, zapliće se u razgovore bez jasne funkcije i za osnovnu liniju nepotrebne rukavce. Mnoštvo informacija u ograničenom vremenu izaziva dezorijentaciju, a razvojem se više jednoznačno ne mogu odrediti niti lokacija, niti vrijeme snimanja. Pripovjedna neujednačenost, izražena kroz improviziranu smjenu reportažnog i intimnog pristupa, odražava se na estetskoj razini. I dok uvod čini zaokruženu cjelinu sa završnim kadrovima čija inherentna neskladnost upućuje na kontekst izvan onog uhvaćenog okom kamere, središnji dio pati od nekoherentnih odluka i nerazrađenih tematskih ulaza, gotovo kao skica za dugi metar.
Sjetimo li se da je zbog formalnih preduvjeta za uspješnost kratkog filma nužna konciznost, najefektnije izražena zamjenskim prizorima kao zastupnicima mnoštva potencijalnih značenja, onda “Island in Between” u najboljem slučaju funkcionira kao filmska vježba. Nejasna je jedino činjenica da konkurira za reprezentativnu nagradu, sve ako u obzir i uzmemo političku dimenziju, ali i stav S. Lea Chianga koji se odupire krajnjoj banalizaciji. Čini se da film, doduše nenamjerno, dijeli sudbinu otoka zapletenog u politike, ideologije i pretenzije, na identičan način u potrazi za samoopredjeljenjem.