Dana 4. travnja 2020. kineski grad Wuhan vratio se u (relativnu) normalu nakon 76 dana strogog lockdowna. I dok je stanovnicima tog dotad svijetu nepoznatog 11-milijunskog grada na jugoistoku Kine napokon svanulo sunce, ostatak planete počeo se tek buditi u košmaru novog normalnog. Virus čudnog imena COVID-19 uskoro će početi kositi na stotine tisuća ljudskih života i zauvijek promijeniti svijet kakav smo nekad poznavali. Dokumentarni film simboličnog imena “76 Days” (2020) prati početak izbijanja pandemije u nekoliko vuhanskih bolnica, upravo u razdoblju lockdowna kada još nitko nije bio upoznat s razmjerima ove virusne pošasti. Zanimljivo, film su realizirala trojica autora koja se nikad uživo nisu vidjela na terenu – točnije, kinesko-američki redatelj Hao Wu dobivao je materijal od dvojica koredatelja s kineske strane korona-zavjese. Razlozi su, naravno, pandemijske prirode, pa su Weixi Chen i kolega koji je želio ostati anoniman, Wuu redovno slali snimljeni sadržaj. Ovaj ih je pak kasnije pretočio u cjelovečernji dokumentarac, nedavno uvršten i među prednominacijske oskarovske kandidate.
“76 Days” bez ekspozicijskog uljuljkavanja gledatelja odmah baca u žižu zbivanja, na začelje trčeće kolone liječnika i sestara zamaskiranih od glave do pete svemirskim zaštitnim odijelima. U narednih nekoliko tjedana i mjeseci svakojakih kriza – često na granici između života i smrti – neće im nedostajati, a preplašeni pogledi njihovih sugrađana uzrokovani nepoznatom bolešću, postat će rutinska svakodnevica. Uostalom, kao i popisivanje te skladištenje sitne imovine preminulih pacijenata, koje će potom uredno dezinficirane vraćati ožalošćenoj rodbini. Jedna od takvih, nažalost za osoblje bolnice uobičajenih scena, prikazuje sestru kako pomalo ravnodušnim glasom telefonom izražava sućut, prije dogovaranja maloprije spomenutih administrativnih tehnikalija. U drugoj sceni gledamo telefon preminulog pacijenta na kojem svijetli tridesetak nepročitanih poruka. Ako će se gledatelju u tom trenutku i stegnuti grlo, liječnici i sestre vuhanskih bolnica jednostavno nemaju vremena za pokazivanje pretjeranih emocija. Najbolje što mogu jest spasiti živote koje je moguće spasiti, lakšim pacijentima uputiti pokoju riječ utjehe, onima pred smrt postati privremena obitelj.
Dokumentarni film simboličnog imena “76 Days” prati početak izbijanja pandemije u nekoliko vuhanskih bolnica, upravo u razdoblju lockdowna kada još nitko nije bio upoznat s razmjerima ove virusne pošasti.
Tempo bolničke svakodnevice usred goruće pandemije očekivano je, naravno, kaotičan. Toliko kaotičan da početak dokumentarca djeluje poput nekog klišejiziranog filma o zombi apokalipsi. Teško se na trenutak oteti dojmu da ne gledate najnoviju epizodu “Walking Deada”, dok se liječnici i sestre junački trude zabarakadirati ulazna vrata bolnice pod najezdom uplašenih pacijenata. Molbe i uvjeravanja bolničkog osoblja da će svi doći na red, ne djeluju naročito umirujuće na izbezumljene ljude koji čekaju konkretno rješenje svog zdravstvenog problema. Vremena – toliko spominjanog vremena, nema previše. Ni za slavljenje pobjeda ili oplakivanje poraza. Kad se (doslovno) zatvore jedna vrata, otvaraju se druga, treća i četvrta. U jednoj je sobi starica na pragu smrti koja očajnički stišće ruku mladom doktoru, u drugom djed s blagim simptomima koji želi pobjeći iz bolnice, u trećoj trudnica koja carskim rezom na svijet donosi novi život. Život koji nikog ne čeka, pa tako ni koronu.
Kritičari će možda “76 Daysu” predbaciti manjak političkog podteksta iz kuta autoritarne reakcije kineskih vlasti na ograničavanje širenje pandemije, no ono što čini – čini dobro i čini među prvima (“Coronation” Ai Weiweija), dok uskoro tržište ne preplavi inflacija filmova o koronavirusu. Hao Wu, Weixi Chen i anonimni kolega direktno-opservacijskom metodom – bez intervjua u kameru i ostalih suvišnih elemenata – daju autentičnu i trenutno rijetku sliku s terena odakle je sve i počelo. Prateći također možda i jedinog glavnog protagonista, ako ga takvim možemo nazvati – Djeda koji samo želi napustiti bolnički zatvor i otići kući, usput izluđujući bolničko osoblje koje trenutno ima i prečeg posla od objašnjavanja zašto takav rasplet događaja trenutno nije moguć. No, Djed samo dijeli želje milijardi ljudi na svima zajedničkoj planeti – da ova noćna koronavirusna mora napokon i zauvijek prestane.
