Među tendencijama što su se u novijem razdoblju uočljivije proširile u dokumentarnom filmu jest ona svojevrsne dekontekstualizacije, šturosti, ogoljavanja od podataka i informacija koje smo naučili smatrati osnovnima, temeljnima, koje nam se čine polazištima razumijevanja, daljnje razrade, nadgradnje. Ispuštanje novinarskog: Tko? Što? Gdje? Kada? Kako? Zašto? Ili je, pak, riječ o konvenciji koju smo takvom usvojili i u kinematografiji, pa se manjak generalija i personalija, kada je posrijedi portretni ili tematski dokumentarni film, u tom svjetlu robovanja navici komu doima nedostatkom, iako možda i nije.
Dakle, pred nama je, primjerice, kratki portretni dokumentarni film u kojem ćemo jedva, ako uopće, doznati kako se protagonist zove i odakle je, a još manje kako je i zašto došao do toga čime se pred kamerom bavi, zbog čega je i privukao pažnju filmaša koji, zacijelo, drži da će time i snimani i film biti zanimljivi i gledatelju. Niti će biti riječi o osobnom putu, niti o društvenom kontekstu, niti će rečeni subjekt predstavljati, recimo, mnoge – metaforično, alegorijski, sinegdohalno… Pritom, pak, takav dokumentarni film ne nastoji privući, zainteresirati, dojmiti, očarati ni zavodljivim izražajnim mogućnostima – ljepotom slike, ritmom, ugođajem… ili koraknuti u smjeru eksperimentalnoga, apstraktnoga, optičkog istraživanja, propitivanja medija, nego ostaje razmjerno jednostavna bilješka, crtica koja naprosto prikazuje isječak iz života dotične osobe.
U dokumentarnom programu ovogodišnjih Dana hrvatskog filma nalaze se barem tri ostvarenja što u većoj ili manjoj mjeri naginju takvomu kovu: kratki filmovi “Frozen Fire” (VERN’, 2022.) Kevina Mainentija, o naslovnom kečeru ili wrestleru, “Pero” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2023.) Sare Alavanić, o zaljubljeniku u brze automobile i prženje guma (Petar Krznarić, pamtljiv naturščik u glavnoj ulozi dojmljivog kratkog igranog filma “Rakete” Pavla Kocanjera i Saše Poštića) i “Health 90” (Samostalna produkcija, 2022.) Petre Mrše, o predanim gejmerima tj. igračima videoigara, a donekle bismo im mogli pridružiti i srednjometražnu “Liniju života” (Castor Multimedia / HRT; 2022.) Lane Kosovac i Dubravka Merlića, o Jadroliniji.
Uz prstovet pretjerivanja, moglo bi se reći da bi u prevladavajućem poimanju otprije petnaestak-dvadesetak godina (i ranije), navedene radove vjerojatno malo tko smatrao dovršenim cjelinama, nego tek skicama, nacrtima, prijedlozima za budući, pravi film. Dokumentarni filmovi koji nisu zalazili u poetičnost ili eksperiment, nego su dokumentarno dokumentirali zbilju, marno su podastirali elementarne novinarske fakte, što je bilo gotovo pravilo pristojnosti prema publici. Izostavljali su ih, u ponekoj prigodi, rijetki – sjetimo se, evo, “Druga” (1972) i “Pletenica” (1974) Zorana Tadića, klasika koji su konkretnu grubost svagdana prenijeli usredotočenim, očitim asketizmom, (gotovo) bez riječi, skladom slikovnosti, ritma, sadržaja i teme tvoreći nježno začudan prožetak poetičnosti i naturalizma. “Pletenice” nas doista neće uputiti ni u što izvan slike, “Druge” će uvodno ipak biti označene natpisom: “Zaselak Stanari, selo Žegar, općina Obrovac”.
Posrijedi je pitko i zanimljivo ostvarenje koje pristupom između amaterskog i profesionalnog – riječ je o studentskom radu – odgovarajuće vibrantno dočarava svijet Frozen Firea.
Mnogom gledatelju star(ij)e škole u dokumentarnim će zapisima spomenutog trenda de-faktografizacije uzmanjkati taj prvi red informacija, moguće će se osjetiti i frustriranim, izigranim, pitati se zašto se one nisu mogle uvesti u cjelinu i bi li film išta izgubio da ih je dao. Jer iznošenje takvih podataka nije tek dug dosadnim konvencijama na koje se nepotrebno gubi vrijeme i koje koče kretanje, već je najčešće sastavno, zanimljivo tkanje pripovijesti. Ali ipak, ali ipak. Vremena se mijenjaju, s njima i percepcijski pristupi, mnogošta jednom nemoguće ili nedopustivo poslije je postalo posve prihvatljivo i standardno. Smatra se valjda, možda i podrazumijeva, u ovom postupku, da u doba kad je na internetu praktički sve lako doznati, znatiželjnik to može učiniti naknadno. A ponuka li gledatelja na barem kakvo-takvo istraživanje, film je potaknuo dobrodošlu malu akciju. I eto mu bar jedne ozbiljne vrline. Do udubljivanja i temeljitosti također se u novije vrijeme drži znatno manje, posvuda u medijima koji zasipaju kratkim i (pseudo)atraktivnim radije nego informativnim i sadržajnim. Navikli smo, (htjeli, ne htjeli) prihvatili.
“Frozen Fire” Kevina Mainentija bilješka je o hrvatskom kečeru, wrestleru umjetničkog imena koje čitamo u naslovu, a iz filma ćemo vidjeti da se wrestlingom bavi predano, uključiviši u nadmetanja i suprugu, umjetničkog imena Suzana Black, te za buduće nastupe pripremajući sina, (pred)školca Hogana, kojemu je to pravo ime. Nevelika skupina wrestlera-kečera, pod Frozenovim vodstvom, kako je ovdje prikazana, zdušno pluta između profesionalizma i amaterizma, entuzijastički, zaigrano, uživajući u svom hobiju-pozivu, mješavini borilačkog sporta i predstave koja u nas zasad nije pretjerano zaživjela. “Dva koraka naprijed, jedan nazad. Još malo pa ćemo biti uspješni. Recimo, jednog dana”, polušaleći se govori Frozen, za obiteljskoga obroka. Snima se, hvata, kako se može – iz ruke, silom-prilika razmjerno neuredno, ne dopuštajući estetici da se prepriječi neposrednosti – montira razmjerno dinamično, a osnovicu čini nastup za (malobrojne) zainteresirane, čini se mahom djecu-namjernike iz kvarta, na proplanku parka nefrekventne gradske četvrti, zagrebačke Dubrave, načut ćemo usputice ako dobro naperimo uši.
Prava imena članova obitelji pročitat ćemo na odjavnici, o djelovanju Frozen Firea tj. Antonija Ilića i njegovih Prvih hrvatskih kečera – kaskadera, glumaca, sportaša, zabavljača u jednome – osnovanih već daleke 2005. u baranjskom selu Kamenac, pronaći ćemo članaka u mreži svih mreža. Tema široka, podatna, malo poznata, u hrvatskoj kinematografiji neobrađena. U ovom filmu, međutim, malne samo sad i ovdje, istržak trenutka, uz ponešto šarmantnih prisjećanja na početke ljubavi između Suzane i Antonija. Svejedno, posrijedi je pitko i zanimljivo ostvarenje koje pristupom između amaterskog i profesionalnog – riječ je o studentskom radu – odgovarajuće vibrantno dočarava svijet Frozen Firea, čemu svojim srdačnim, bodrim stavom, govorom i nastupom, istovremeno šepurast i skroman, uvelike doprinosi i on sam, protagonist-zanesenjak koji plijeni pozornost i ispunjava kadar.