Na prošlogodišnjim, 31. Danima hrvatskog filma, u dokumentarnom je natjecateljskom programu prikazana i pedesettrominutna epizoda “Srpom i batom razbit ćemo atom” u režiji Lane Kosovac, po scenariju Željka Matića i autora ideje i cjeline Dubravka Merlića, iz trodijelne tv-serije “Jedna jedina” (Castor Multimedia / HRT; 2022.). Serija se temeljito udubila u ambiciozan, nikad do kraja ostvaren nuklearni program SFR Jugoslavije, pritom znatiželjno zalazeći i u pripadne znanstveno-političke izbojke i rukavce, i izvan granica negdašnje nam države. Osim u cjelini triptiha, “Jedna jedina: Srpom i batom razbit ćemo atom” besprijekorno (je) – poput ostalih epizoda – funkcionira(la) i kao dovoljno zaokruženo samostalno djelo, dinamičnoga i preglednoga ritma, odlično proučeno, gusto sadržajno, s obiljem građe, široka zahvata, razumljiva izlaganja, odmjerena odnosa poučno-obrazovnog dokumentiranja i nenametljivoga autorskog sagledavanja i komentiranja, ponajprije negdašnjice, iz današnjeg gledišta. Poslu se, novinarsko-istraživački i filmski, prionulo harno, a dojam je, i gustiozno. Postignuće uvelike uzorito, ostvarenje kakvo se u ovdašnjoj proizvodnji namijenjenoj televizijskom prikazivanju ne izrađuje često, čak ni kad se stvaralačke ambicije predstavljaju ili čine podjednako visokima i ambicioznima.
Središnja i jedina tema “Linije života” (Castor Multimedia, 2022.), novog dokumentarnog filma iste autorsko-produkcijske družine, uvrštenog u konkurenciju ovogodišnjih DHF, jest Jadrolinija. Najveći i najznačajniji putnički brodar u Hrvatskoj, Društvo za linijski pomorski prijevoz putnika i tereta osnovano je u Rijeci, u siječnju daleke 1947. g., tad službenim imenom Jadranska linijska plovidba (neslužbeno odmah Jadrolinija), kao nasljednica udruživanja malih brodara obalne plovidbe vlastitim snagama pokrenute 1872. g.. Prvi novi brodovi, naručeni i izgrađeni u pulskom Uljaniku, Jadroliniji stižu tek 1952. g. (dotad je na raspolaganju bilo uglavnom Austro-Ugarsko brodovlje, a prosječna starost flote, pretežno parobroda, u trenutku osnivanja bila je 43 godine), prvi trajekt u promet je uveden 1963. g. (Prva trajektna linija, Crikvenica-Šilo, prometovala je od 1959. g., međutim pod okriljem Kvarnerske plovidbe). Suvremena Jadrolinija održava linije između kopna i gotovo svih hrvatskih otoka te s lukama Ancona i Bari u Italiji. Flota trenutno broji pedesetpet brodova, a njome se godišnje preveze više od osamdeset posto putnika i vozila u pomorskom prometu RH, odnosno više od dvanaest milijuna putnika i tri milijuna vozila. Posrijedi je javno pomorsko poduzeće s pravnom osobnošću, u stopostotnom vlasništvu Republike Hrvatske.
Iako bismo, ponukani pristupom predočenim u “Jednoj jedinoj”, najvjerojatnije pomislili da ćemo u slikopisu iste ekipe o Jadroliniji čuti sve to, pa i znatno više, “Linija života” ne nudi malne nikakve generalije niti povijesni osvrt, već se brodovljem i prometovanjem rečenog brodara bavi u više-manje ležerno-razonodnom tonu, s nekoliko prstoveta sentimentalizma, ostavljajući ponajviše dojam neizravno promidžbenog djela državne tvrtke i turističkog usmjerenja destinacijski privlačne domaje, zemlje bezbrižnih, sretnih i vazda nasmijanih ljudi koji, bit će, takvima naprosto uspijevaju zahvaljujući bistrini i krepčini zraka, belle i fresce arije što se stere međ’ modre pučine i plavetnih nebesa pod blagotvorno blistavim Suncem našeg dijela Mediterana.
Hrvatski Jadran je (pre)krasan, nastanjuju ga divni obični ljudi, povezuje ga savjestan brodar. Može se katkad, zar ne, učiniti da bi “Linija života” ponosito pristajala programu namjenskoga filma.
Film je, doduše, sniman izvan sezone i mimo turističke vreve, no mahom za ugodnih vremenskih okolnosti, u uvjetima koji će u mnogoga gledatelja potaknuti misli o opuštenom odmaranju, izletovanju, putovanju, pobuditi želju za posjetom, boravkom u prikazanim krajobrazima i ambijentima. Sve izgleda lijepo, čisto, uhodano, funkcionalno, baš kako treba, baš kako bi se poželjelo. Filmaši većinom snimaju na brodovima, Jadrolinijinim, putničkim, diljem Jadrana, skupljajući izjave članova posade, uglavnom kapetana koji pretežno sažeto, u nekoliko rečenica iznose kratku povijest svojega radnoga djelovanja, od funkcije do funkcije, od broda do broda, od linije do linije, pri čemu se svi doimaju zadovoljnima i poslom koji obavljaju, i svojim statusom, i odnosom tvrtke prema njima i ostalim djelatnicima. Na kapetanskom mostu ili drugdje na brodu, prinijet će dalekozor očima i staloženim mirom iskusnoga morskoga vuka u ispeglanoj bijeloj košulji promotriti obzorje. Ući će kamera i u strojarnicu i u putničke salone, snimiti i ostale unutarnje prostorije i vanjske prostore plovila, ponešto će se o svemu tomu reći i čuti, no vazda u usputnim crticama koje se često doimaju nedorečenima. Povirismo iza površine, ali bez osobitih uvida.
Zgodnim, jednostavnim animacijama preko slike upućeni smo u to odakle dokle vozi brod na kojem se trenutačno snima, a ponešto će se pozornosti dati i ponekom putniku, ponajprije onome redovitome, lokalnom stanovništvu, otočanima kojima su Jadrolinijine linije iznimno važna, nezamjenjivo neophodna veza s kopnom. Tu su, primjerice, i dječak kojeg majka više puta tjedno vodi na edukacijsku rehabilitaciju, i djevojčica koja s majkom svakodnevno (?) ide s otoka na nogometni trening na kopnu, i dvije obitelji čija su djeca rođena na Jadrolinijinim brodovima pa ih, kao svoje mališane, Jadrolinija redovito daruje za rođendane i u drugim prigodama te časti (doživotno) besplatnim prijevozom. Ponešto dramatičnijih tonova bit će uvedeno prisjećanjima, potkrepljenima arhivskim snimkama, na pothvate Jadrolinijinih posada za Domovinskoga rata, kada je stradalo nekoliko brodova i poginulo trinaest pomoraca. Život donosi probleme, no rješavamo ih mirno, razborito, odgovorno, s vjerom u boljitak.
“Linija života” razmjerno vrludavo, lepršavo, naoko neobvezno, poput putnika namjernika bez čvrstoga itinerara, kako ga nanese, obilazi Jadrolinijine linije, videći i pamteći pozitivno, dobrodušno, plemenito, optimistično, orno, kvalitetno, urešujući sjećanja ponekim razgledničarski romantičnim usporenim pokretom. Hrvatski Jadran je (pre)krasan, nastanjuju ga divni obični ljudi, povezuje ga savjestan brodar. Može se katkad, zar ne, učiniti da bi “Linija života” ponosito pristajala programu namjenskoga filma.
