EsejiProzori"Posljednji" - Sizifov osmijeh

“Posljednji” – Sizifov osmijeh

|

Hrvatski redatelj i slikar ukrajinskog podrijetla Aleksandar Fjodorovič Stasenko (Split, 1933. – Split, 1990.) autor je iznimnog dokumentarnog filmskog opusa, obilježenog dubokim interesom za ljude i fenomene u nestajanju, pojedince ugrožene dolaskom novog vremena i novih navada. Ovaj sin ukrajinskog emigranta u Ljubljani je završio Elektrotehnički fakultet, nakon čega se posvetio snimanju amaterskih filmova, njih jedanaest u periodu od 1965. do 1970. godine. Titulu majstora amaterskog filma stekao je 1968., a od 1972. snima u profesionalnoj produkciji te realizira ukupno dvanaest filmova, mahom dokumentarnih u kojima prevladava fascinacija fizičkim radom, ekstremnim životnim uvjetima te opčinjenost prirodom i njenom neumoljivošću koja se opire ljudskim pokušajima pokoravanja. Tako u “Putu” (1975) prikazuje mukotrpan proces probijanja ceste kroz zabačeni krševiti dalmatinski kraj, a u filmu “Jamar” (1983) rudara koji posve sâm kopa jamu.

U takvu se tematiku uklapa i Stasenkov nešto raniji profesionalni film u boji, “Posljednji” (Zagreb film, 1972.), realiziran u suradnji s izuzetnim splitskim snimateljem i njegovim čestim suradnikom Andrijom Pivčevićem. Dokumentarac u deset minuta trajanja bez korištenja govora prikazuje posljednje pjeskare u mjestu Privlaka pored Nina. Na početku nas autor natpisom upozorava kako su ljudi na obalama Jadrana stoljećima vadili pijesak iz mora, a kako ga sada na taj prastari način vade još jedino pjeskari iz Privlake. Prije natpisa u bližim planovima gledamo oronule drvene brodove za pjeskarenje, kao i konope kojima se na obalu povlači pjeskarski plijen. Zatim prelazimo na sam brod gdje je upravo u tijeku samo pjeskarenje. Ovdje iz prve ruke možemo posvjedočiti mukotrpnost prastare tehnike pročišćavanja morskog pijeska. Upoznajemo i same pjeskare, muškarce mlade i nešto starije, dok na suncu obavljaju svoj gotovo sizifovski posao koji se sastoji od fizički zahtjevnog upravljanja drvenim spravama na brodu, pomoću kojih se iz mora vadi dragocjena sirovina koju valja pročistiti i osušiti.

Stasenko i Pivčević često začudno likovno komponiranim bližim kadrovima otkrivaju njihova isklesana gola tijela, njihove vretenaste mišiće i njihova suncem i morem nagrižena lica, na kojim kao da ipak titra svojevrsno dublje zadovoljstvo. Ovi su ljudi potpuno predani gotovo meditativnoj aktivnosti, koja u konačnici nije ništa doli pomalo uzaludan pokušaj kroćenja prirode. Jer, koliko god se oni trudili, pijesak se curenjem uvijek većinski vraća na svoje matično mjesto, natrag ka morskom dnu. Stasenko kao da idealizira ovu praiskonsku borbu s prirodom i ljude koji gotovo uzaludno iz nje pokušavaju dobiti malo onoga što im treba. Jedini zvukovi u filmu jesu oni prizorni, a sami pjeskari ne govore već su isključivo posvećeni svom poslu i u njega duboko uronjeni. Pivčević bilježi njihove pokrete, geste, lica uhvaćene u ritmu drevnog, stoljećima nepromijenjenog rituala. “Posljednji” pred sam kraj donosi prizor rijetkog odmora, točnije obroka na brodu kada se pjeskari opet u tišini okupljaju kako bi zajedno pojeli skromno pripremljen grah. Naposljetku napuštamo brod i pjeskare, zajedno s kamerom koja se u fascinantno oblikovanom završnom kadru lagano odmiče od lađe na posvema mirnoj pučini, lagano se povlačeći prema kopnu. U tom režijskom postupku krije se završna Stasenkova metafora – samo pjeskarenje je izoliran fenomen, koji poput naše lađe polako nestaje na horizontu vremena.

“Posljednji”

  • Scenarij i režija: Aleksandar Fjodorovič Stasenko
  • Kamera: Andrija Pivčević
  • Montaža: Katja Majer
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1972.
  • Trajanje: 10 minuta

Povezani tekstovi

“Geography” – Teritoriji melankolije

Posljednji "Prozori" govore o filmu "Geography" (1989) hrvatskih multimedijskih umjetnika Brede Beban i Hrvoja Horvatića.

“A ljudi ko ljudi” – Pravo na izbor

U pretposljednjim "Prozorima" u fokusu je desetominutni dokumentarac "A ljudi ko ljudi" (1979) scenarista i redatelja Petra Trinajstića.

“San pustinjskih ljudi” – Pohvala pustinji

U filmu "San pustinjskih ljudi" Željko Malnar na sebi svojstven način pokazuje susret sa starosjediocima indijskog potkontinenta.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

22. ZagrebDox: “Čovjek lavina” – Nema čovjeka koji nema ritma

Unatoč ograničenjima, "Čovjek lavina" (2025) redateljice Slobodanke Radun ostaje dragocjen i emotivan dokumentarac.

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.