PočetnaEsejiProzori"Posljednji" - Sizifov osmijeh

“Posljednji” – Sizifov osmijeh

|

Hrvatski redatelj i slikar ukrajinskog podrijetla Aleksandar Fjodorovič Stasenko (Split, 1933. – Split, 1990.) autor je iznimnog dokumentarnog filmskog opusa, obilježenog dubokim interesom za ljude i fenomene u nestajanju, pojedince ugrožene dolaskom novog vremena i novih navada. Ovaj sin ukrajinskog emigranta u Ljubljani je završio Elektrotehnički fakultet, nakon čega se posvetio snimanju amaterskih filmova, njih jedanaest u periodu od 1965. do 1970. godine. Titulu majstora amaterskog filma stekao je 1968., a od 1972. snima u profesionalnoj produkciji te realizira ukupno dvanaest filmova, mahom dokumentarnih u kojima prevladava fascinacija fizičkim radom, ekstremnim životnim uvjetima te opčinjenost prirodom i njenom neumoljivošću koja se opire ljudskim pokušajima pokoravanja. Tako u “Putu” (1975) prikazuje mukotrpan proces probijanja ceste kroz zabačeni krševiti dalmatinski kraj, a u filmu “Jamar” (1983) rudara koji posve sâm kopa jamu.

U takvu se tematiku uklapa i Stasenkov nešto raniji profesionalni film u boji, “Posljednji” (Zagreb film, 1972.), realiziran u suradnji s izuzetnim splitskim snimateljem i njegovim čestim suradnikom Andrijom Pivčevićem. Dokumentarac u deset minuta trajanja bez korištenja govora prikazuje posljednje pjeskare u mjestu Privlaka pored Nina. Na početku nas autor natpisom upozorava kako su ljudi na obalama Jadrana stoljećima vadili pijesak iz mora, a kako ga sada na taj prastari način vade još jedino pjeskari iz Privlake. Prije natpisa u bližim planovima gledamo oronule drvene brodove za pjeskarenje, kao i konope kojima se na obalu povlači pjeskarski plijen. Zatim prelazimo na sam brod gdje je upravo u tijeku samo pjeskarenje. Ovdje iz prve ruke možemo posvjedočiti mukotrpnost prastare tehnike pročišćavanja morskog pijeska. Upoznajemo i same pjeskare, muškarce mlade i nešto starije, dok na suncu obavljaju svoj gotovo sizifovski posao koji se sastoji od fizički zahtjevnog upravljanja drvenim spravama na brodu, pomoću kojih se iz mora vadi dragocjena sirovina koju valja pročistiti i osušiti.

Stasenko i Pivčević često začudno likovno komponiranim bližim kadrovima otkrivaju njihova isklesana gola tijela, njihove vretenaste mišiće i njihova suncem i morem nagrižena lica, na kojim kao da ipak titra svojevrsno dublje zadovoljstvo. Ovi su ljudi potpuno predani gotovo meditativnoj aktivnosti, koja u konačnici nije ništa doli pomalo uzaludan pokušaj kroćenja prirode. Jer, koliko god se oni trudili, pijesak se curenjem uvijek većinski vraća na svoje matično mjesto, natrag ka morskom dnu. Stasenko kao da idealizira ovu praiskonsku borbu s prirodom i ljude koji gotovo uzaludno iz nje pokušavaju dobiti malo onoga što im treba. Jedini zvukovi u filmu jesu oni prizorni, a sami pjeskari ne govore već su isključivo posvećeni svom poslu i u njega duboko uronjeni. Pivčević bilježi njihove pokrete, geste, lica uhvaćene u ritmu drevnog, stoljećima nepromijenjenog rituala. “Posljednji” pred sam kraj donosi prizor rijetkog odmora, točnije obroka na brodu kada se pjeskari opet u tišini okupljaju kako bi zajedno pojeli skromno pripremljen grah. Naposljetku napuštamo brod i pjeskare, zajedno s kamerom koja se u fascinantno oblikovanom završnom kadru lagano odmiče od lađe na posvema mirnoj pučini, lagano se povlačeći prema kopnu. U tom režijskom postupku krije se završna Stasenkova metafora – samo pjeskarenje je izoliran fenomen, koji poput naše lađe polako nestaje na horizontu vremena.

“Posljednji”

  • Scenarij i režija: Aleksandar Fjodorovič Stasenko
  • Kamera: Andrija Pivčević
  • Montaža: Katja Majer
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1972.
  • Trajanje: 10 minuta


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.

Fotopokret i kinostazis Abbasa Kiarostamija

U drugom tekstu esejističkog serijala "Mineur/majeur" bavimo se manje poznatim filmovima iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija.

“The History of Time Travel” – Pseudodokumentarac u slobodnoj formi

"The History of Time Travel" Rickyja Kennedyja iz 2014. godine u narativ uvodi fiktivno znanstveno otkriće, točnije motiv vremenskog stroja.