Svi oni koji misle da je ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin svoje pravo lice otkrio ove godine otvorenom invazijom na Ukrajinu i pritom počinjenim zločinima, trebali bi znati da njegova despotska priroda nije nikada bila pretjerano skrivena, a maska, ako je ikada i bila tamo, sve je brže klizila s lica kako se približavala godina početka rata koji će ga koštati i posljednjeg zrnca ugleda u pristojnom svijetu. Kao prilog toj tezi poslužit će sudbina Alekseja Navalnog, tvrdoglavog borca protiv korupcijskoga zmaja, koji se u svojoj karijeri, služeći se uglavnom modernom tehnologijom, društvenim mrežama i velikim žarom i željom za promjenom sa svojom Antikorupcijskom zakladom i istraživačkim radom na raskrinkavanju vladinih ilegalnih makinacija, ubrzo pretvorio u lidera opozicije protiv autokrata Putina i njegove bande oligarha.
Upravo je Navalni tema istoimenog dokumentarca “Navalny” (2022) kanadskog redatelja Daniela Rohera, nastalog u produkciji HBO-a i CNN-a, koji je početkom ove godine doživio premijeru na Sundance Film Festivalu. Nakon što nas autor ukratko upozna s karizmatičnim subjektom, film će se brzo usmjeriti prema definirajućem trenutku života i karijere Alekseja Navalnog – pokušaju likvidacije. I to ni manje ni više nego Putinovom omiljenom metodom, trovanjem kemijskim oružjem Novičok koje nestaje iz tijela unutar nekoliko sati i nemoguće mu je otkriti trag. “Ludo je da je upravo time pokušao”, ponovit će brojni sugovornici u filmu. “To je kao da se potpisao na mjestu zločina”. Ipak, Putinu i njegovim agentima ne polazi sve za rukom. Navalni 20. kolovoza 2020. doživljava napad na letu zrakoplovom iz Sibira prema Moskvi, koji potom mijenja trasu i slijeće u Omsk kako bi se političaru pružila pomoć. Na taj način spašen mu je život i prevezen je u bolnicu na liječenje. No, budući da ni u ruskim bolnicama nije siguran, njegova supruga Julija i suradnici uz puno muke uspijevaju mu osigurati bijeg u Njemačku gdje će se mjesecima oporavljati od pokušaja atentata, istovremeno i pokušati otkriti pozadinu iza neuspješnog atentata.
Roher ne prikazuje Navalnoga ni dok ga u tišini prati kamerom, niti u studijski snimljenim razgovorima s njime, kao nadčovjeka, već kao normalnog modernog čovjeka u borbi sa silama zla.
Većina radnje Roherovog filma odvija se upravo u tom razdoblju kada se Navalnome pridružuju i vanjski suradnici kao što je bugarski istraživački novinar Christo Grozev, autor s nizozemske stranice Bellingcat koji prati Navalnoga od 2017., a svojim iskustvom uspijeva dokazati da su neki Putinovi agenti imali sumnjivo slična kretanja kao i Aleksej u danima kad je ovaj otrovan. Navalni tada neuspješno pokušava stupiti u kontakt s njima, a zatim mijenja taktiku i počinje se predstavljati kao ruski agent koji pokušava otkriti razloge neuspješne akcije smaknuća. Čini se da neće imati mnogo uspjeha sve dok napokon ne pogodi zlatnu žicu i uspijeva prevariti jednog od ubojica, koji mu detaljno opiše postupak pripreme atentata, čak i mjesto gdje je nanesen ubojiti otrov u odjeću Navalnoga. Lica sudionika govore sve, a Roher je vjerojatno poželio otvoriti bocu šampanjca jer je gotovo nezamislivo postignuće uloviti takvo priznanje na kameri. “Jadan tip, ubit će ga”, kasnije će prokomentirati Navalni. I doista, danas nitko ne zna gdje je nestao ovaj ruski agent.
Ohrabren otkrićem koje mu ponovno donosi mnogo pozornosti i potpore u svijetu, Navalni se odlučuje vratiti u Moskvu, premda svjestan da isto znači i njegov povratak u ćeliju. U završnici filma pratimo Navalnijev napet let s očekivanim ishodom, usporedno s nasiljem ruskih policijskih snaga nad gomilom koja dočekuje opozicijskog vođu kao junaka iz izgnanstva. Dok je Navalni bio u egzilu, Putin i njegovi ljudi svim su se silama trudili diskreditirati ga, a doista je urnebesno gledati velikog vođu Majke Rusije kako se uvija i muči dok u svakom trenutku izbjegava izgovoriti ime svoga protivnika, kao da je u pitanju neki novi Voldemort. Ipak, Roher ne prikazuje Navalnoga ni dok ga u tišini prati kamerom, niti u studijski snimljenim razgovorima s njime, kao nadčovjeka, već kao normalnog modernog čovjeka u borbi sa silama zla; pojedinca koji djeluje opušteno i zadovoljno čak i kad zna da mu je glava konstantno u torbi zbog vlastitih postupaka. Navalni nije anđeo, već ipak političar. To pak znači da je i pragmatičar, čime objašnjava svoju nekadašnju dvojbenu taktiku udruživanja s nacionalističkom desnicom u nastojanjima da ošteti poziciju bagri na vlasti. Navalni kao hrabar čovjek trenutno robija dvadeset godina zatvorske kazne, a jedini izlaz mogao bi mu biti taj da Putin konačno slomi zube u ovoj invaziji te doživi svoj davno zasluženi konačni pad.