IntervjuiDavid Lušičić: "Dokumentarac 'Mlungu - Bijeli kralj' prepušten je subjektivnoj percepciji ili...

David Lušičić: “Dokumentarac ‘Mlungu – Bijeli kralj’ prepušten je subjektivnoj percepciji ili predrasudi svakog gledatelja”

|

U ovogodišnjoj Regionalnoj konkurenciji 18. ZagrebDoxa gledat ćemo i dokumentarac “Mlungu – Bijeli kralj” (Greta Creative Network, 2022.) hrvatskog redatelja Davida Lušičića (Rijeka, 1976.). U središtu njegovog filma nalazi se nekadašnji pomorac Branimir Orač, koji je 2009. godine u Južnoafričkoj Republici uhićen s 230 kilograma kokaina skrivenom na teretnom brodu. Nakon pet godina zatvora Lušičićevog protagonista – Mlungua – Bijelog kralja, kako su ga zvali iza rešetaka – pratimo kako se suočava s izazovima normalnog života. Film je, pak, na ZagrebDoxovom rasporedu u petak i subotu, 8. i 9. travnja, u 20, odnosno 21 sat.

Davide, možete li nam opisati pozadinu nastanka ovog dokumentarca?

“Kako osobno još iz srednje škole poznajem protagonista ovog filma, ideja za film dogodila se spontano, kao reakcija na nekolicinu njegovih kratkih snimki iz zatvora. Radilo se o južnoafričkom zatvoru u kojem je proveo pet godina zbog krijumčarenja 230 kilograma kokaina. Kad je izašao vani, odlučio sam snimiti film o tome što radi sada, o njegovim sadašnjim problemima, nedoumicama, dvojbama i odlukama. Ovo nije film o njegovoj prošlosti i ne bavi se događajem zbog kojeg je završio u zatvoru. Fokus je na sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti. No, kako je njegov život obilježen tim događajem, tako je i naša percepcija Branimirove svakodnevnice može biti uvjetovana predumišljajem ili predrasudom. Sam proces snimanja trajao je četiri godine. Uzevši u obzir postojanje obostranog povjerenja, imao sam priliku pratiti ga u svim životnim situacijama. Često su to bile spontane svakodnevne opservacije bez puno vremena za pripreme. Dio filma snimio sam potpuno sam, a dio s Bojanom Burnać koja je i direktorica fotografije.”

Jeste li dugo morali nagovarati Branimira na snimanje, kako je tekla međusobna komunikacija?

“Odluka o snimanju bila je obostrana. Dogodila se spontano, netom nakon njegovog povratka u Hrvatsku. Snimanje se odvijalo postepeno i kontinuirano, a nakon početnog navikavanja na prisustvo kamere, s vremenom su opservacije postajale sve opuštenije i prirodnije. Nakon nekog vremena, postala je potpuno normalna činjenica da je snimanje moguće u bilo kojem trenutku. Kako se ovdje, uzevši u obzir prijateljstvo, ipak radi o privilegiranoj poziciji, mogao sam odvojiti više vremena za početni proces prilagodbe. Razgovori koji su snimani ponovljeni su više puta, no tamo otkrivene informacije uvijek su bile više-manje iste. Uz stvari ionako poznate u javnosti, razgovarali smo dosta o životu na brodu, anegdotama iz zatvora te samom procesu suđenja. Tu nije bilo nikakvog nagovaranja kako bi se npr. otkrili detalji samog kriminalnog djela – to neznanje i neotkrivanje upravo je moja glavna dramaturška polaznica ovog filma. Činjenica da ne znamo točne događaji gradi neizvjesnost koja se projicira, kako u sadašnjost, tako i u budućnost.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Mlungu - Bijeli kralj"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Mlungu – Bijeli kralj”

Na početku filma Vaš protagonist govori o uvjetima u južnoafričkom zatvoru, čuvarima nešto drugačijima nego u Hrvatskoj, koji na brutalno nasilje odgovaraju jednakim načinom.

“Radi se o nekoliko filmskih trenutaka u kojima nam Branimir odaje par kratkih crtica iz svoje perspektive zatvorskog života. To se događa na samom početku filma, kako bi ga na vrijeme karakterizirali u odnosu na prethodeće događaje onome što sada pratimo kroz film. Tu doznajemo da su ga u zatvoru zvali Mlungu – Bijeli kralj. Mlungu je inače afrički izraz za bijelog čovjeka, a nadimak kralj dobio je s uzevši u obzir dezinformaciju u zatvoreničkim krugovima. Naime, vijest o rekordnoj zapljeni kokaina odjeknula je, kako u cijeloj državi, tako i u samom zatvoru. Zatvorenici mu nisu vjerovali da je samo obični kurir, takozvana mula. Bili su uvjereni da je puno važniji te su ga uvažavali i jako dobro prihvatili. Njegova svjedočanstva iz zatvora stoga su isključivo promatračka, s obzirom na to da je bio pošteđen bilo kakvog konflikta i sukoba koji su ga okruživali. Može se reći da je imao sreće.”

Zanimljiv je i Branimirov komentar u dokumentarcu: “Netko gleda film, ja sam ga živio”.

“On se ne odnosi samo na protagonista ovog filma, već i generalno na životni stil naših pomoraca. Kako sam odrastao u pomorskom kraju, upoznat sam s njihovim nevjerojatnim pričama, koje bi mogle poslužiti kao materijal za čitav filmski serijal. Pritom ne mislim na iskustva krijumčarenja, već na svakodnevne životne priče i svjedočanstva isključivo vezana uz taj stil života. Ta iskustva su nama, ljudima s kopna, nepoznata, uzbudljiva i potpuno egzotična. U tom kontekstu, ono što je proživio Branimir predstavlja ekstremni slučaj, nešto izuzetno, što vidimo samo u filmovima. U tom periodu života on je stvarno živio film.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Mlungu - Bijeli kralj"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Mlungu – Bijeli kralj”

Nakon izlaska iz zatvora vidjeli smo da se Branimir teško prilagođava novom životu izvan zatvorskih rešetaka. Olakšavaju li barem malo hrvatske institucije zatvorenicima ponovnu resocijalizaciju ili su oni manje više prepušteni sebi?

“Moje iskustvo je potpuno subjektivno i određeno isključivo ovim slučajem. U tom kontekstu mogu primijetiti da je uspješnost prilagodbe svakodnevnom životu nakon zatvora potpuno osobna stvar. Ne znam za hrvatske institucije koje pomažu u tom procesu, ali bivši zatvorenici prepušteni su sami sebi. Protagonist ovog filma ovdje se čak i prilično dobro snalazi. No, njegove nedoumice nisu vezane uz praktične pozicije snalaženja u stvarnosti, već uz one što učiniti sa svojim životom, koji se naizgled uvijek iznova nalazi na nekoj vrsti raskrižja. Film prati apstrakte tih trenutaka i odvodi ih u neku vrstu vizualizacije i manifestacije toka misli. U procesu druženja i snimanja ovog filma osobno  me motivirala činjenica da te iste nedoumice, kao i problemi u slučaju ponavljanja istih grešaka, predstavljaju nešto s čime se vjerojatno svako od nas može poistovjetiti.”

Možemo li zadnju scenu na aerodromu promatrati iz simboličkog rakursa, na raskrižju između ponovnog povratka starom životu s one strane zakona i ostanka s ove?

“Film ima mozaičku nelinearnu strukturu te manifestira radnju koja ne prati nužno kontinuitet kronoloških događaja iz stvarnosti. Radi se o filmskoj formi koja možda i nije toliko česta u dokumentarnom filmu. Ovaj film karakterizira spoj sadržaja isključivo čiste dokumentarističke opservacije te montažnih postupaka koji potenciraju atmosferu iščekivanja i nedoumice oko toga što točno gledamo i što se točno događa. Ovdje važnu ulogu ima ritam izmjene kadrova, te oblikovanje i kompozicija zvuka. Sadržajni kontekst samog filma doslovno je određen samim sinopsisom, odnosno javno dostupnim tekstom koji se i ispisuje na samom početku filma. Cijeli dokumentarac koji slijedi prepušten je subjektivnoj percepciji ili predrasudi svakog gledatelja. Ono što gledamo predstavlja tok misli, promjene emotivnih raspoloženja glavnog junaka, od surove stvarnosti do fantazija. U tom kontekstu i posljednja scena otvara novu nepoznanicu te ju možemo tumačiti na različite načine.”

Povezani tekstovi

22. ZagrebDox: “Čovjek lavina” – Nema čovjeka koji nema ritma

Unatoč ograničenjima, "Čovjek lavina" (2025) redateljice Slobodanke Radun ostaje dragocjen i emotivan dokumentarac.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

73. Pulski filmski festival: Srđanu Kovačeviću Zlatna arena za najbolju režiju

Svečana dodjela nagrada 73. Pulskog filmskog festivala održala se sinoć u Istarskom narodnom kazalištu uz bogat popratni program.

73. Pulski filmski festival: “Yugo ide u Ameriku” – Balkan u Americi

U konačnici, Grujić i Borković u filmu "Yugo ide u Ameriku" zapravo ne rekonstruiraju povijest Yuga u Americi, nego tvore popkulturni kolaž...

Ivanu Ramljaku dodijeljena ovogodišnja Nagrada “Vedran Šamanović”

Sedamnaesta nagrada "Vedran Šamanović" dodijeljena je Ivanu Ramljaku, autoru kratkog dokumentarno-eksperimentalnog filma "Pozdrav iz Sekretarijata".

“Daleko od Vijetnama” – Resnais, zadnji put

Krajem 1950-ih službeno je završilo razdoblje snimanja dokumentarnih filmova redatelja Alaina Resnaisa.

24. Tabor New Frame Film Festival: Hrvatski filmovi – zahtjev eksperimenta i ugoda klasike

U tri natjecateljska programa 24. Tabor New Frame Film Festivala prikazano je devet dokumentaraca, od čega pet hrvatskih.

Kylie Minogue, Questlove i nova ljubav prema arhivi

U dobu ekrana i 4K videa, ne čudi da su 16mm vrpca koncertne arhive, kućni video s kamkordera ili stari negativi iz kutije za cipele gurnute na tavan, ujedno i egzotični vizualni začin analogne povijesti kod mlađih generacija prikovanih za streaming servise.

Popularna etnografija Libanona

"Voliš li me" (2025) Lane Daher pokazuje da popularna kultura može biti jedan od najbogatijih izvora suvremene etnografije.

“Snajka: Dnevnik očekivanja” u parku Kuće halubajskega zvončara

U sklopu programa "Slučajno kino", u četvrtak, 16. srpnja u 21 sat, bit će prikazan film "Snajka: Dnevnik očekivanja".

Maccamanija

U posljednje vrijeme izašla su dva dokumentarna filma o Paulu McCartneyju te jedan o Beatlesima.

Nakon deset izdanja gasi se Shpeena Dox

Nakon deset izdanja gasi se Shpeena Dox, festival dokumentarnog filma koji je od 2015. godine dovodio dokumentarni sadržaj u Labin.