Sergej Loznica (1964.), ukrajinski filmaš, od 2001. nastanjen u Njemačkoj, odrastao je u Kijevu, u blizini jaruge Babin Jar, poprišta masovnih smaknuća sovjetskog stanovništva, poglavito Židova, koja su za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu vršili nacisti. Nakon rata i suđenja zločincima u siječnju 1946. sovjetske su vlasti, s ovih ili onih ideološko-utilitarnih razloga, o svemu tomu šutjele pa školarac Loznica nije ni od koga mogao doznati zašto se točno kod Babina Jara jedanput godišnje, koncem rujna, u tišini okupljaju ljudi. Tijekom desetljeća, za temu zainteresiran umjetnik saznao je – a vremenom je s događaja, malo-pomalo, i svučen veo prešućivanja – da je ondje, od rujna 1941. do studenoga 1943., likvidirano između sedamdeset tisuća i stopedeset tisuća žrtava. Prvo masovno smaknuće izvršeno je 29. i 30. rujna 1941., kada su naredbom skupljeni svi Židovi Kijeva – njih 33.771, navodi se – i strijeljani na jaruzi. Do sredine listopada ondje je ubijeno ukupno oko 51 tisuću Židova, uglavnom civila, žena, djece i staraca.
Kao zreo filmaš, Loznica je namjerio o svemu tomu snimiti igrani film, a pripremajući se i istražujući prikupio je mnoge autentične dokumentarne filmske snimke i fotografije što su ih u tom razdoblju, u tom području, što službeno, što privatno, zabilježili i Nijemci i Sovjeti. Mnogi od tih materijala nikad prije nisu bili pred očima javnosti, pa čak ni, kaže Loznica, specijaliziranih povjesničara-istraživača. Neviđeni osam desetljeća.
Godine 2016. napokon je utemeljen Memorijalni centar Holokausta Babin Jar (Babi Yar Holocaust Memorial Center). Njegov umjetnički ravnatelj, filmaš Ilja Kržanovski, predložio je Loznici, negdašnjem studentskom kolegi s visoke filmske škole-sveučilišta VGIK u Moskvi, da za njih ostvari neki film. I tako je otpočeo rad na cjelovečernjem dokumentarnom filmu “Babin Jar. Kontekst” / “Babi Yar. Context” (2021) koji će, u budućnosti, biti prikazivan i u Memorijalnom centru. Od istih arhivskih materijala, uključujući i one koji nisu uvršteni u “Babin Jar. Kontekst”, Loznica priprema i niz kratkih filmova, među kojima su neki već dovršeni i ponuđeni za gledanje na YouTubeu. Pritom filmaš nije odustao od prethodno planiranog igranog filma koji tematizira zločine na Babin Jaru, a taj je projekt u fazi financiranja.
Haran, poman, pedantan istraživač, proučavatelj, skupljač, usustavljivač i organizator arhivskih snimaka, Loznica je, primjereno temi, “Babin Jar. Kontekst” sastavio kao oporo, tvrdo, teško, mučno, potresno svjedočanstvo što, (gotovo) bez ikakva komentara ili upute proizišle iz naknadnog tumačilačkog sagledavanja, prikazuje jezu živovanja u ratnoj stvarnosti. Onoj kojom naglašeno vlada malne posvemašnja neizvjesnost sutrašnjice – pa i sljedeće minute – a čija je jedina neminovnost uporna, nepopustljiva težnja za neprestanim uništavanjem. Pronađenu građu unizao je kronološkim redom događaja, počevši s ulaskom njemačkih trupa u Ukrajinu u lipnju 1941., završivši 1952. godinom, prikazom zatrpavanja Babina Jara industrijskim otpadom i gradnjom stambenih zgrada neposredno uz poprište smaknuća. Posrijedi su, dakako, raznorodne slikopisne zabilješke, snimane individualno i nezavisno, tako da pretežno vjerojatno nije bilo prizora koji se nadaju sami, već su oni kako-tako, no dojmovno uvelike uvjerljivo zaokruženo, oblikovani od s koca i konopca napabirčenih fragmenata. Maestralno upripovjeđivanje istržaka montažerski potpisuju sam Loznica, Danielius Kokanauskis i Tomasz Wolski. (Na ovogodišnjem, 17. ZagrebDoxu prikazana je dojmljiva poljska “Normalna zemlja” u režiji Wolskoga, također sastavljena isključivo od prethodno javno neviđenog arhivskog materijala).
Kako sam reče, ovim je filmom autor zašao dublje prema srcu tame nego ikad dosad. Možda takva izjava zvuči pretenciozno, no “Babin Jar. Kontekst” uistinu izaziva srhe.
S kojih god pobuda dokumentirali svoju stvarnost, i iz kojih god redova pristizali, ratni snimatelji i fotografi, autori ovih materijala, činili su to i, da kažemo, umjetnički zdušno, stremeći estetskom ravnovjesju, te se većina snimaka – uglavnom crno-bijelih, ponešto u boji – odlikuje i vizualnom ljepotom, privlačnošću dobre slike, dojmljivog (prirodnog) osvjetljenja, chiaroscura, valera sivoga, nerijetko s obiljem snimateljsko-fotografski uvijek atraktivnih dima, prašine, izmaglice što bjehu samorazumljivi pratioci pohoda, marševa, puškaranja, granatiranja, bombardiranja, paleža… Blistavo restaurirana slika i izvanredno izgrađen-rekonstruiran pseudodijegetski ton, oblikovan kao predočenje slabašno zabilježenog zbiljskog zvukovlja (osim bilježaka govora – uz ine i nepotpisanog političkog komesara Nikite Hruščova među osloboditeljima Kijeva – i sudskih svjedočenja, sav je materijal snimljen netonski), snažno zanose čarima filmske umjetnosti.
Tehnička besprijekornost obrade lišena uočljive virtuoznosti tiho i nenametljivo osnažuje oporost prikazanih strahota i tegoba ratnom aždajom zasjenjenog življa kojemu nad glavom, o tankoj vlasi, visi oštrica mača. Sličan je potmuli efekt groze ostvaren i spomenutom sistematičnošću pristupa organizaciji snimaka koje izvorno nisu bile namijenjene tvorbi jedinstvene cjeline niti uzročno-posljedičnom pripovijedanju. Odlučno, nepokolebljivo, uporno zidajući krhotinama i otršcima – pri čemu, zbog neimanja odgovarajućeg slikovnog tvoriva mnogošta ostaje ispušteno, pa i nejasno – Loznica dočarava i golemu snagu ratnog valjka što melje sve pred sobom i raspršenu krhkost bivstvovanja pred i pod tom silom kojoj je nemoguće umaknuti. Kako sam reče, ovim je filmom autor zašao dublje prema srcu tame nego ikad dosad. Možda takva izjava zvuči pretenciozno, no “Babin Jar. Kontekst” uistinu izaziva srhe.