Redefinicija pojma arhiva i njegova uloga u utemeljenju aktualnog zbivanja, jednako je predmet teorijskog interesa humanistike, kao i umjetničkih praksi prethodnog stoljeća. Kad je u pitanju film, prije svega dokumentarni, umetanje arhivskog materijala, posebno u slučaju rekonstrukcije povijesnih zbivanja, prije je uobičajeni, nego li začudni umjetnički postupak. Fotografije i snimke omogućavaju rekonstrukciju povijesnog vremena i načina njihove reprezentacije. Ipak, problematizacija samodostatnog shvaćanja arhivskog materijala, osvještava konotacije koje proizlaze iz zadiranja kamere u stvarnost, kao i potencijal za uvijek novo čitanje materijala.
Upravo se na slične probleme fokusirao ukrajinski dokumentarist Sergej Loznica, održavši na ovogodišnjem ZagrebDoxu predavanje pod nazivom “Korištenje arhivskog materijala – između autentičnog i konstruiranog”. Već naslov ilustrira raspon teorijskih problema, počevši od činjenice da je svaki čin snimanja već konstrukt (ali i arhivski materijal, kaže Loznica), pa do naknadne prerade koja se očituje u daljnjoj selekciji odgovarajuće građe. Ipak, paradoksalno, što se više manipulira pronađenim materijalom, to je veća mogućnost približavanja autentičnom. U njegovoj filmografiji, izraz te težnje očituje se u smišljenom nadilaženju granica igranog i dokumentarnog, odnosno odbacivanju kompromisa u realizaciji zamišljenog. Pritom Loznica najčešće rekonstruira povijesno vrijeme u smislu širokih društvenih okolnosti koje su determinirale oblikovanje određenog fenomena, a čiji utjecaj na suvremena društva i dalje nije zanemariv.
Iz zanimanja za arhiv logično proizlazi interes za manifestaciju historijskog sjećanja, odnosno načina njegova posredovanja i značenja koja se tim činom pridodaju. Loznica postavlja pitanje kako rekonstruirati prošlost, a gledatelju arhiv učiniti bliskim; drugim riječima, u poznate kodove prevesti sad već nadvladanu historijsku realnost. To je točka na kojoj se otkriva zadatak filmaša, barem onog koji si je samonametnuo taj vid odgovornosti. Protok vremena nije ono što određuje bit arhivske građe, već prije u njima evidentiran svjetonazor. Preradom arhivskog materijala on se dekonstruira, izvlači na površinu i sukobljava sa suvremenim reinterpretacijama povijesti. Loznica naglašava da njegova pozicija nije realistička, već humanistička, iz čega kao imanentno autorsko opredjeljenje proizlazi aktivan odnos prema prošlosti. Redatelj odbacuje vulgarnu faktualnost u korist intelektualno ili emocionalno poticajne revalorizacije prošlog, odnosno otvara prostor za refleksivnu obradu fenomena. U realizaciji toga, ali i u službi filmske i idejne logike, legitimna je uporaba sitnih povijesnih netočnosti, koje će, međutim, omogućiti konstrukciju šireg povijesnog okvira unutar kojeg gledatelj ima slobodu proizvoditi zaključke.
Dio predavanja, usmjeren na pitanja realizacije teorijskih postavka, u kratkim je crtama naznačio kako filmskim alatima postići navedene ciljeve. Opet logično, zbog prirode arhiva i već postojećeg materijala koji zahtijeva obradu, najveću ulogu ima montaža, sredstvo izgradnje, prema određenom ključu zamišljene strukture. Tu se nadaje kriterij za selekciju materijala i njegovu organizaciju prema osmišljenoj ideji. Historijska istina jest cilj, no ne na način povjesničara, već umjetničke obrade u čijoj realizaciji supostoje različiti faktori. U radu se Loznica fokusira na neki od aspekta promatrane situacije, čemu onda podređuje čitav materijal, bilo da početnu tezu naglašava, da joj se sukobljava ili je negira. Autentičnost postiže upravo pokušajem rekreacije pojedinačnog kompleksa unutar kojeg se ipak nazire cjelina društvenih odnosa. Ono što iz riječi Loznice implicitno proizlazi, zapravo je oblikovanje stava, koji neminovno postaje politički, ispunivši pritom funkciju kritički samosvjesnog rada.
Svoju poetiku Loznica ilustrira dokumentarcima “Blokada” / “Blockade” (2005), “Revija” / “Revue” / “Predstavlenie” (2009) i “Događaj” / “The Event” / “Sobytie” (2015), nastalih rekreacijom arhivskog materijala. Svi su orijentirani na granične događaje društveno-političke povijesti dvadesetog stoljeća, kulminaciju i propast ideologija. Budući da poznaje rasplet, Loznica njegov zametak pronalazi u samom događaju, sačuvavši ipak dojam neometane autentičnosti. Na neki način, upravo zbog intervencije sveznajuće ličnosti u pozadini, materijalom se uspijeva zahvatiti punina povijesnog događanja sa svim konotacijama, onim koje direktno proizlaze iz odabrane snimke, ali i onim koje se tek trebaju realizirati. Poznavanjem povijesnog procesa u cjelini, koji doduše nije poznat protagonistima, u svijesti se gledatelja oblikuje činjenično uvjerljiva slika.
Svaki je film specifičan u drugom smislu, kao rezultat autorovog pristupa pojedinom tematskom sklopu. U “Blokadi” se fokusira na one naizgled banalne snimke između akcije u vrijeme opsade Lenjingrada, no tek se tu može uočiti dubina poremećaja normalnog životnog toka. Odabirući i povezujući snimke prema simboličkom kodu i dijagonalnoj kompoziciji, Loznica ostvaruje koherenciju i na estetskom planu. “Revija” plastično pokazuje višestrukost prirode arhivskih snimaka i njihove naknadne uporabe. Budući da se film zaokuplja propagandnim mehanizmima i sam je izgrađen na isti način. U praksi se osvjetljava tematizirani problem, omogućivši gledatelju naknadnu rekonstrukciju propagandnih mehanizama. Način reprezentacije uvjetuje stvaranje odgovarajuće svijesti kod gledatelja.
Loznica svojim filmovima istovremeno potiče opreznost u primanju materijala, ali i drugačiji pristup u rekonstrukciji povijesnih događanja. Tek kad prihvatimo nužne manipulacije koje proizlaze iz prirode medija, kao i efekte koje proizvode, možemo govoriti o kritičkoj rekonstrukciji povijesnog vremena. Loznica tvrdi da je svaka rekreacija fikcija, a da bi se s povijesno određenim materijalom moglo produktivno raditi, nužno je osvijestiti konstruirani udio njegove prirode.
