Bristolski (post) punk bend Idles trenutno je jedna od glavnih atrakcija svjetske alternativne scene. Njihovu glazbu odlikuje žestok, abrazivni zvuk i neobična kombinacija nasilne vokalne izvedbe pjevača Joea Talbota s iskrenim pozitivnim porukama miroljubive uključivosti koja, općenito gledajući, djeluje pretjerano optimistično za divlju prirodu kakvu obično povezujemo s punk kulturom. Bend svojim energičnim nastupima privlači brojnu publiku na festivalskim i klupskim nastupima, a nakon tri albuma iza sebe čini se kako imaju cijeli svijet pred sobom. Ako bi se njihovu glazbenu karijeru trebalo ugurati unutar jedne rečenice, mogli bismo izustiti kako ono što je na njihovom dugosvirajućem prvijencu “Brutalism” iz 2017. zvučalo kao obećanje, na drugom, briljantnom “Joy as an Act of Resistance” zasjalo svom snagom u mješavini zaraznih melodija, bombastične snage i tekstova iz srca, da bi se na trećem i aktualnom “Ultra Mono” pretvorilo u često isprazno uzvikivanje slogana ostavljajući nejasnu sliku o daljnjem razvoju benda. No, budući da se danas obraćaju izrazito brojnoj publici i jašu val momentuma, čini se da su im zajamčeni mnogi nadolazeći uspjesi.
Idles se odnedavno mogu pohvaliti i filmom snimljenim o njima, “Don’t Go Gentle: A Film About IDLES” (2021) britanskog autora Marka Archera. Naslov Don’t Go Gentle vjerojatno je aluzija na prve stihove slavne pjesme velškog pjesnika Dylana Thomasa “Do not go gentle into that good night”, dok je sam dokumentarac najavljivan kao glavna uzdanica ovogodišnjeg festivala Festivala dokumentarnog rock filma DORF koji se po petnaesti put održao u Vinkovcima. Film prati priču benda od njihovih prvih nastupa do trijumfalnog koncerta na festivalu u Glastonburyju 2019. godine. Sedamdeset i pet minuta ovog uratka do vrha je ispunjeno scenama s turneja na kojima momci rade sve ono što bi čovjek i očekivao od punk benda na cesti: piju, divljaju, sviraju i cijelo vrijeme se dobro zafrkavaju u kadrovima koji su sasvim sigurno bili zabavni njima samima, ali puno manje oduševljavaju gledatelje, uz iznimku možda onih najvećih fanova među njima. Naime, morate biti prilično zagriženi obožavatelj da bi se smijali montaži stotinu srednjih prstiju koje basist Dev pokazuje u kameru za vrijeme snimanja filma. Ovakvi prizori s mjesta događaja prošarani su razgovorima s članovima benda, prvenstveno s pjevačem Talbotom i gitaristom Markom Bowenom koji intevjue daje zavaljen (i razvaljen?) u bazenu, ali i prijateljima grupe i obožavateljima koji su oko ovog sastava stvorili usko povezanu internetsku zajednicu AF Gang koja otvoreno dijeli svoja životna iskustva i probleme, a spaja je ljubav prema Idlesima. No, i sami razgovori ne otkrivaju mnogo više o bendu od slogana iz njihovim pjesmama, a tek ponešto u ispovijedima poput onih Talbotovih gdje se ovaj prisjeća svojih životnih tragedija poput smrti majke, a zatim i kćeri pri porodu.
Ako želite naučiti cijeniti ovaj bend, radije posegnite za albumima Idlesa, ili još mnogo bolje – svjedočite njihovom koncertu.
Kao što je slučaj i s diskografijom Idlesa, film se bitno popravlja u trenutku dolaska do faze snimanja njihovog spomenutog pièce de résistance, “Joy…”. Ipak, prevladavajući je dojam kako u ovom razdoblju bend nema mnogo više za poručiti od stvari o kojima pjeva, osim da se znaju zabavljati. Obično je slučaj da se naše mišljenje o nekom bendu znatno popravlja nakon odgledanog dokumentarca o njima, te naučimo cijeniti određene stvari koje smo prije previdjeli. Kod “Don’t Go Gentle: A Film About IDLES” stvar je gotovo obrnuta – dokumentarac kao da nam poručuje da i nema mnogo toga za poručiti. Ako želite naučiti cijeniti ovaj bend, radije posegnite za albumima Idlesa, ili još mnogo bolje – svjedočite njihovom koncertu. Za to ćete imati priliku već sljedeće godine na zagrebačkom INmusic festivalu. Ako se ovaj uopće održi.