Od Walta Whitmana naučili smo kako je poželjno stremiti k tome da unutar vlastitoga bića sadržimo mnoštva, ali još uvijek je teško pronaći formulu prema kojoj to isto pretočiti u devedesetominutni dokumentarni film. Silvio Mirošničenko, redatelj prethodno nam poznatog po solidnom dokumentarcu “Sevdah o rodama” (HRT, 2007.) u kojemu je centralna osoba bio reper Edo Maajka, ponovno se prihvatio profila jednog muzičara rodom iz Bosne. Ovaj put to je Srđan Gino Jevđević, frontmen internacionalno uspješnog folk-punk kolektiva Kultur Shock i, kako iz filma “Grandpa Guru” (Točka kulture / Scena; 2023.) saznajemo, umjetnik koji u sebi sadrži mnoštva.
Srđan je karijeru započeo u Jugoslaviji u okvirima mainstreama, pop i zabavne glazbe, pod imenom Gino Banana koje nije jamčilo uspjeh u Sarajevu osamdesetih godina. Ipak, nekakav uspjeh, kao i blago zloglasje, ostvario je s ponekim hitom poput krindž balade “Mače moje čupavo”. Kao i mnoge sudbine Sarajlija, i njegova se prelomila za vrijeme rata kada je, kako bi sačuvao zdrav razum, sa skupinom suradnika odlučio uprizoriti vlastitu veziju mjuzikla “Kosa”, čije su se predstave održavale za dnevna svjetla u okupiranom gradu. Jednu od tih predstava posjetio je i Phil Alden Robinson, redatelj poznat po filmovima kao što su “Polja snova” / “Field of Dreams” (1989) i “Uhode” / “Sneakers” (1992), koji je izvedbom kao manifestacijom neslomljiva duha naroda koji ustraje u nemogućim uvjetima, bio toliko dirnut da je izjavio kako je u pitanju nešto “najbolje što je ikad vidio” i odlučio ekipu mjuzikla dovesti u Sjedinjene Države kako bi predstavili svoj uradak svijetu. Spasiti cijelu skupinu umjetnika iz ratne zone pokazalo se nemogućom misijom, no Gino i njegov suradnik Lazy uspjeli su preko Robinsona prijeći Atlantik i tamo započeti na radu benda, koji bi za iseljenike s Balkana izvodio glazbu njihove daleke postojbine.
U počecima većeg uspjeha izvan tog kruga publike nije bilo, no kako je Gino stao okupljati sve više internacionalnih glazbenika i surađivati s istaknutim figurama tada bujajuće grunge scene u Seattleu, bend je sve više počeo dobivati na žestini inkorporirajući elemente heavy metala i punka, da bi na kraju prerastao u zamjetan crossover fenomen, prvo u SAD-u, a zatim i u Europi, te konačno u kolijevci svog glazbenog izričaja, na Balkanu, zatvorivši konačno krug u ustaljenu formulu gustog rasporeda nastupa kroz godinu.
Na koncu filma imamo osjećaj da bi ta ista priča nekako trebala biti uzbudljivija i dirljivija od njezine konačne verzije ispričane u “Grandpa Guru”.
Osim što govori životnu priču i karijerni put svog nedvojbeno karizmatičnog subjekta, “Grandpa Guru” pokazuje i neka lica od mnoštva koja žive u Jevđeviću. Tu je odmetnuti sin koji se vraća u naručje majke kojoj je u inat uopće i počeo stvarati glazbu, zatim umjetnik izbjeglica, pa filozof ili guru koji promatra sebe kao slučaj “posttraumatskog rasta” i, da ne nabrajam sve, terapeut u radu s djecom s posebnim potrebama. Svako od ovih lica bilo bi vjerojatno dovoljno za jedan film, ali Mirošničenko ih predstavlja nakratko i od svake teme odustane prije nego postane zabavno otkriti nešto više o njoj. Glazbena biografija sama po sebi nije dovoljna za opravdanje filma, a i samu glazbu Kultur Shocka ne uspijevamo upoznati na ikojoj konkretnijoj razini. Autor i njegov subjekt tako nam životnu priču prožimaju nekim Srđanovim pričama o njegovoj borbi s Demonom (za koji možemo pretpostaviti da je zapravo njegov ego), ali to sve ostaje na terenu naznaka i ne saznajemo mnogo o njegovim unutrašnjim nedaćama i traumama koje pospješuju njegov unutarnji rast. Drugim riječima, ovdje od gurua nismo ništa naučili.
Autori su osigurali neka zanimljiva imena za razgovore izvan kruga obitelji i bliskih suradnika, pa tako, premda naše gore list i nekadašnji basist Nirvane Krist Novoselic nije zastupljen, u filmu se pojavljuje daleko slavnija punk legenda Jello Biafra, frontmen legendarnih Dead Kennedys. Neki od balkanskih sugovornika pokazuju se problematičnima, pa tako slušati usporedbe Jevđevićevih tekstova sa – ni manje ni više – samim Shakespeareom dok u pozadini svira – ni manje ni više nego “Mače moje čupavo, ko te noćas volio”, gledatelj se s pravom može upitati već u prvih dvadeset minuta filma, da ako dokumentarac toliko pretjeruje već na tako očitim stvarima, u čemu još pretjeruje pričajući priču o sudbini svog protagonista. Isto tako, na koncu filma imamo osjećaj da bi ta ista priča nekako trebala biti uzbudljivija i dirljivija od njezine konačne verzije ispričane u “Grandpa Guru”.
Držim da je navedena kritika tj. recenzija izrazito prestroga.
Bez neke posebne analize kao gledateljica, zbog toga, ponukana sam ipak komentirati.
Film je uspio ostvariti vrlo dirljiv kraj upravo za gledatelje koji su porijeklom iz ratnih područja BiH ili bilo kakvih ratnih područja. U tom pretjerivanju (kojega se ističe) koje je jedan od sugovornika u filmu izrekao uspoređujući Ginu sa J. Biafrom daje se subjektivni ton koji i potiče dirljivost u cijelom filmu za koju navodite da nije dovoljno ostvarena. Kontradiktorno je ali i autentično bosanski moglo bi se reći i stoga sasvim dovoljno dirljivo. Stoga je i dokumentaristički. Gledateljima koji su ikada doživjeli ikakav rat ne bi palo na pamet da se “pretjeruje” kod prikazivanja uspjeha mladih bez bogatih mecena u velikom svijetu i jasno da je to nečiji subjektivni stav. Za gledatelja je jasno bez ikakve opasnosti da bi se moglo odraziti na prikaz protagonista. Na koncu po glazbenim dijelovima jasno je što je objektivno, a što ne.
Redatelj ne podcjenjuje publiku i njezinu glazbenu procjenu i tu je vrlo uspješan! Bravo! Odlično je prikazana “borba s demonima” samoga Đine koja opravdava pojam – gurua. Možda je film mogao na kraju biti uzbudljiviji ako bi se produbio neki lik iz filma no ocjena od samo tri zvjezdice ipak je daleko ispod onoga što ovaj film jest. Ocjena publike bi bila daleko viša i to one publike koju se ne podcjenjuje u glazbenom i dokumentarističkom poznavanju određene scene
Objektivno je jedan od najboljih hrvatskih dokumentarnih filmova u 2023.