“Ja, dolje potpisani, obvezujem se pomagati Poljskoj službi sigurnosti. Tu strogo povjerljivu činjenicu zadržat ću za sebe, kao i sve što znam o svojim kontaktima i o kooperaciji sa Službom sigurnosti. Sporazuman sam da, u slučaju da iznevjerim Poljsku službu sigurnosti, neću kriviti Službu ukoliko objelodani činjenice o mojim aktivnostima koje su bile protivne interesima Poljske.” Eto, takav tekst ispisuje, po diktatu, sporazumno, pretkraj filma, građanin, po svoj prilici razmjerno dobrostojeći, i izrijekom s kontaktima izvan zemlje, kojeg su pripadnici Poljske službe sigurnosti zatekli u preljubu. Ophodeći se s njim razmjerno pristojno, ucjenom ga prisile, uvjere, na suradnju. Zauzvrat, sve što znaju o njegovim sramotnim djelovanjima i onima na rubu zakona, „neće izići iz ove sobe“.
“Normalna zemlja” / “An Ordinary Country” / “Zwyczajny kraj” (2020) poljskog filmaša Tomasza Wolskog u cijelosti je sastavljena od arhivskih snimaka Službe sigurnosti Narodne Republike Poljske (Służba Bezpieczeństwa Polske Rzeczpospolite Ludowe), onih što su ih, nadzirući građane, narod Narodne Republike, kriomice snimali pripadnici tajne službe, pod gornjim imenom aktivne od 1956. do 1990. godine. Kao i drugdje, službenici Službe pretkraj su djelovanja, koliko su stigli, uništili većinu povjerljivih i strogo povjerljivih dokumenata, a ono što je ostalo, u postkomunističkoj je Poljskoj postalo javno dostupno.
Osim nekoliko rečenica pisanoga teksta na početku i na kraju, u kojima se daju neki osnovni podaci o Službi sigurnosti NRP i podrijetlu filmskoga materijala, Wolski neće ništa tumačiti, ni razjašnjavati, pa ni podnapisima uputiti gdje, kad, kako, zašto. Vjerojatno je da u materijalu nije ni bilo moguće pronaći zaokružene cjeline pojedinih slučajeva, a možda autor nije tomu ni težio. Kako god, “Normalna zemlja” sastavljena je kao više-manje nervozan kolaž nedorečenih ili poludorečenih istržaka gdjekad montažno oblikovanih u odsječke što se čine kako-tako pripovjedno ili motivski povezanima, mada je posve očito da, primjerice, automobil koji u kontinuitetu polazi s parkirališta, iako isti model (većina automobila u filmu, tj. Poljskoj toga vremena, su lade), nije onaj iz prethodnog kadra u kojem su putnici u nj stavljali prtljagu, budući da su tad i automobil i ulica bili pokriveni snijegom kojeg u susljednom kadru nema.
Nisu to mane – Wolski niti ne nastoji ispričati priču, već ostvariti tjeskoban, uznemirujuć mozaik određenog aspekta života u NR Poljskoj, u čemu itekako uspijeva. Crno-bijeli, odnosno materijali bogato-bljedunjavih valera sivoga i sivkastoga, teksturom su, likovno, privlačni sami po sebi – svakako onima što uživaju u odlikama 16-mm i 8-mm vrpce – a bez sumnje odražavaju sivilo bivstvovanja tad i ondje, dok pripovjedačka rastrzanost snažno sugerira temeljni osjećaj nestabilnosti i ugroženosti u običnih građana. Nemiru nemalo pridonosi i to što su snimatelji, policajci, snimali kradom, što su i kako su mogli, pri čemu su, poput osobito darovitih amatera, iako ne razmišljajući o estetici, zabilježili mnoge izvanredne brišuće panorame, kose kadrove, skokove, trzajne pomake, neočekivane korektivne zumove… Tu je, dakako i zvučni arhivski materijal prisluškivanja koji katkad doista pripada slici, no u oblikovanju Wolskoga, koji je i montažer filma, češće je njome povezan asocijativno ili mehanički, kao usporedna radnja.
“Normalna zemlja” otpočinje benignijim zapisima svakodnevnog kretanja čeljadi na pretežno poderanim i blatnim ulicama, koji se prije čine djelom kakvog pravilima neopterećenog dokumentarno-eksperimentalnog esejista-entuzijasta negoli državne tajne službe.
Svako toliko, nakon sekvenci kojima ćutimo ugođaj, iako im radnju i ne shvaćamo čisto i bistro – aha, prate neke automobile i čovjeka koji pod miškom nosi papirnati paket, no nismo sigurni jesu li oni ikako povezani – naiđe kakav jasnije izrađen odsječak: konkretna snimka ispitivanja određene osobe ili, recimo, niz zvučnih i vizualnih zapisa vezan oko nekoga motiva kao što je upad u ilegalni bordel, sobu preljubnika ili nadzor okupljanja u crkvi i oko nje.
“Normalna zemlja” otpočinje benignijim zapisima svakodnevnog kretanja čeljadi na pretežno poderanim i blatnim ulicama, koji se prije čine djelom kakvog pravilima neopterećenog dokumentarno-eksperimentalnog esejista-entuzijasta negoli državne tajne službe, da bi postupnom gradacijom završili dinamičnim, burnim nizom kadrova privođenja, pendrečenja, okrvavljenoga civila na tlu i pogreba. Vibrantno ostvarenje snažno odzvanja i kao tmuran dokument nevesele zbilje i – bila to pohvala ili ne, jer: tko će odgovoriti je li, kada je i koliko je u redu da se umjetnik prema dokumentima (uvijek represivne) tajne službe odnosi kao prema podatnom stvaralačkom gradivu – kao živo filmsko istraživanje zainteresiranog autora.
