Recenzije13. Subversive Film Festival: "Priča o mojem imenu" - Sjećanja kroz staklo

13. Subversive Film Festival: “Priča o mojem imenu” – Sjećanja kroz staklo

|

U svom dojmljivom autorskom prvencu “Priča o mojem imenu” / “Story of My Name” / “Historia de mi nombre” (2019), Čileanka Karin Cuyul otisnula se na put kroz mjesta svoga odrastanja ne bi li pokušala rastrti maglene nanose obiteljske prošlosti koji je tihomice, ali postojano opterećuju. Iako temelj promišljanja, poriva i čuvstava, društveno-politička situacija u zemlji ocrtana je uvelike neprecizno, načelno, u obrisima. Bez imèna. Zemlja je petnaest godina bila pod diktaturom, mnogi su se na nju navikli, nemalom dijelu stanovnika je i odgovarala. Godine 1988. plebiscitom je izglasana promjena, diktaturu je odmijenila demokracija, no donešenom praktičnom odlukom sporazuma ostali su nezadovoljni brojni protivnici prethodne vlade. S demokracijom život je ipak postao bolji nego prije, a nezadovoljnici su se navikli i na novu paradigmu.

U godini plebiscita, 1988., rođena je Karin Cuyul, autorica i – uglavnom samo glasom i duhom, a likom jedva prisutna – protagonistica “Priče o mojem imenu”. Ona sad, kao tridestogodišnjakinja, prvi put kuša istražiti dio povijesti svoje uže obitelji, ne bi li dokučila što je korijen njezina snažno prisutnoga, a teško opisivoga osjećaja obiteljske nepripadnosti, polubivanja, odalečenosti, prigušenosti. Otuđenosti. Osjećaja koji je vazda bio s njom, no za koji je tek u određenim godinama, sazrijevanjem, osamostaljenjem, spoznala da nije posve uobičajen, normalan, prisutan kod svih, u svim obiteljima.
Karinini roditelji bjehu protivnici diktature, no koji za promjena oblikovaše onu skupinu nezadovoljnih kompromisnim rješenjem te otad, koliko možemo zaključiti ili nagađati prema onomu kako ih njihova kći ocrtava, žive život nalik uobičajenomu, no nevoljki su govoriti, djelovati, bivstvovati. Tek reda radi, oponašaju standardne poteze, mimikriraju obične stanovnike. Pristojni su, uredni građani, no u imitaciji života. Slutimo, nisu jedini koji se ne uspijevaju otarasiti teškog, teškog bremena zaludnosti što im ga je sudba namrla već samim mjestom i vremenom rođenja.

Imena diktatora, drugih državnika, političara, društveno-političkih opcija, stranaka i sličnoga, ne navode se, osim u dva slučaja koja je Cuyul vjerojatno procijenila nezaobilaznima (to su opcija No/Ne plebiscita iz 1988. i ime oporbene udruge kojoj je onomad pripadao njezin otac), ali i tada kratko, u prolazu. Razmjerno često spominjano ime je Karin, autoričino, ali i žene po kojoj joj je nadjenuto ime, Karin Eitel, koja je 1988. godine uhićena i mučena i čije je ispitivanje prikazivano na televiziji. I imena zemlje, Čilea, te naselja i gradova u kojima je, za djetinjstva Karin Cuyul, živovala njezina obitelj – Antofagasta, Quellón, Temuco, Castro…

Karin Cuyul u svom se prvencu ne doima društveno-politički angažiranom aktivisticom ni oporbenjakinjom koja je poželjela navijačko-uvjeravački iznijeti neke svoje prethodno utvrđene stavove i tako nas, eventualno, pridobiti na tu stranu.

Prema brojnim ustaljenim, formalno relevantnim parametrima što ih odrediše institucije moći, Čile današnjice zemlja je visokog standarda, stabilna, mirna prosperitetna, nekorumpirana, niske stope kriminala, gdje se živi dobro, a nerijetko će se čuti kako je posrijedi jedna od država u kojima je najpoželjnije skrasiti se. Gledanjem, međutim, ovoga filma, teško bismo pomislili da je tako. Karin Cuyul, doduše, nigdje izrijekom ne opovrgava maloprije navedeno, niti se čini da joj je namjera oponirati takvom mišljenju. No intimistički polazeći od sebe i svojih dvojbi, nevezanih izravno uz društveno-političko-ekonomsko stanje, na putovanju prostorima vlastita djetinjstva bilježi mnoštvo sumorno neprivlačnih slika ogoljelih krajobraza, napuštenih kostura građevina, prašnjavoga raslinja, negostoljubivih voda, neugodne klime, nezainteresirane čeljadi… Ktomu dobrim dijelom kroz staklo desnog stražnjeg prozora osobnog automobila, čiji crni, neosvijetljeni, plastični okvir dodatno nagrđuje i deromantizira vizure, a staklena prozorska brana naglašava emocionalnu izmještenost promatračice koja se, iako bi htjela, ne uspijeva povezati s onime što, pretpostavljeno, uzrokuje nostalgična bujanja i cvjetanja. “Ne znam što radim istražujući ruševine koje mi ništa ne govore”, komentira Cuyul dok automobilom prolazi ružnom i sablasnom Antofagastom.

Bez potrebe za pojašnjenjima, pripremama, identificiranjem i sličnime, snimke sadašnjice izmjenjuju se s arhivskim materijalima iz vremena njezina djetinjstva i onih starijih, što mahom bilježe oštre, nasilne, krvave ulične sukobe prosvjednika sa snagama vlasti. Posrijedi su pretežno VHS materijali iz privatnih, osobnih arhiva, izblijedjele, razliveno-krupnopikselizirane slike koji, osim nemilim sadržajima, i samom slikovnom kakvoćom doprinose dojmu odbojnosti.

Karin Cuyul u svom se prvencu ne doima društveno-politički angažiranom aktivisticom ni oporbenjakinjom koja je poželjela navijačko-uvjeravački iznijeti neke svoje prethodno utvrđene stavove i tako nas, eventualno, pridobiti na tu stranu. Usredotočena na sebe i svoje roditelje, polazeći od vlastitih razmišljanja jedinke koja nastoji razumjeti sebe i pronaći svoje mjesto u okolini, smirenom, nenametljivom, nepretencioznom dosljednošću koja nije dosadno metodična, pa gotovo i samozatajnom (iako je riječ o autodokumentarcu) prigušenošću ostvarila je djelo tiho potresnoga učinka i aktivizma koje će u gledatelja što se našao na odgovarajućoj valnoj duljini uzburkati mnoge pobude.

"Priča o mojem imenu" / "Story of My Name" / "Historia de mi nombre"
Scenarij i režija: Karin Cuyul
Producenti: Joséphine Schroeder, Dominga Sotomayor Castillo i Ana Alice de Morais
Direktor fotografije: Felipe Bello
Montaža: Nicolás Tabilo i Catalina Marín
Zemlje podrijetla: Čile / Brazl
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 78 minuta

Povezani tekstovi

13. Subversive Film Festival: Dokumentarcima protiv pandemije

Marko Stojiljković donosi osvrt na dokumentarni program nedavno završenog 13. Subversive Film Festivala.

“Masterclass” predavanje Sergeja Dvorcevoja – Odnos igranog i dokumentarnog

Restart i Subversive Film Festival organiziraju "online masterclass" predavanje jednog od najzanimljivijih suvremenih redatelja, Sergeja Dvorcevoja.

“Space Dogs” najbolji dokumentarac 13. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada Wild Dreamer u zagrebačkom kinu Kinoteka, u subotu navečer završen je filmski dio 13. Subversive Festivala.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.

“Ono što treba činiti” najbolji međunarodni dokumentarac 19. Beldocsa

U Beogradu je završio 19. Beldocs, na kojem su hrvatski projekti te autorice i autori osvojili niz nagrada i priznanja.
Scenarij i režija: Karin Cuyul<br> Producenti: Joséphine Schroeder, Dominga Sotomayor Castillo i Ana Alice de Morais<br> Direktor fotografije: Felipe Bello<br> Montaža: Nicolás Tabilo i Catalina Marín<br> Zemlje podrijetla: Čile / Brazl<br> Godina proizvodnje: 2019.<br> Trajanje: 78 minuta13. Subversive Film Festival: "Priča o mojem imenu" - Sjećanja kroz staklo