Početna Recenzije 13. Subversive Film Festival: "Priča o mojem imenu" - Sjećanja kroz staklo

13. Subversive Film Festival: “Priča o mojem imenu” – Sjećanja kroz staklo

-

U svom dojmljivom autorskom prvencu “Priča o mojem imenu” / “Story of My Name” / “Historia de mi nombre” (2019), Čileanka Karin Cuyul otisnula se na put kroz mjesta svoga odrastanja ne bi li pokušala rastrti maglene nanose obiteljske prošlosti koji je tihomice, ali postojano opterećuju. Iako temelj promišljanja, poriva i čuvstava, društveno-politička situacija u zemlji ocrtana je uvelike neprecizno, načelno, u obrisima. Bez imèna. Zemlja je petnaest godina bila pod diktaturom, mnogi su se na nju navikli, nemalom dijelu stanovnika je i odgovarala. Godine 1988. plebiscitom je izglasana promjena, diktaturu je odmijenila demokracija, no donešenom praktičnom odlukom sporazuma ostali su nezadovoljni brojni protivnici prethodne vlade. S demokracijom život je ipak postao bolji nego prije, a nezadovoljnici su se navikli i na novu paradigmu.

U godini plebiscita, 1988., rođena je Karin Cuyul, autorica i – uglavnom samo glasom i duhom, a likom jedva prisutna – protagonistica “Priče o mojem imenu”. Ona sad, kao tridestogodišnjakinja, prvi put kuša istražiti dio povijesti svoje uže obitelji, ne bi li dokučila što je korijen njezina snažno prisutnoga, a teško opisivoga osjećaja obiteljske nepripadnosti, polubivanja, odalečenosti, prigušenosti. Otuđenosti. Osjećaja koji je vazda bio s njom, no za koji je tek u određenim godinama, sazrijevanjem, osamostaljenjem, spoznala da nije posve uobičajen, normalan, prisutan kod svih, u svim obiteljima.
Karinini roditelji bjehu protivnici diktature, no koji za promjena oblikovaše onu skupinu nezadovoljnih kompromisnim rješenjem te otad, koliko možemo zaključiti ili nagađati prema onomu kako ih njihova kći ocrtava, žive život nalik uobičajenomu, no nevoljki su govoriti, djelovati, bivstvovati. Tek reda radi, oponašaju standardne poteze, mimikriraju obične stanovnike. Pristojni su, uredni građani, no u imitaciji života. Slutimo, nisu jedini koji se ne uspijevaju otarasiti teškog, teškog bremena zaludnosti što im ga je sudba namrla već samim mjestom i vremenom rođenja.

Imena diktatora, drugih državnika, političara, društveno-političkih opcija, stranaka i sličnoga, ne navode se, osim u dva slučaja koja je Cuyul vjerojatno procijenila nezaobilaznima (to su opcija No/Ne plebiscita iz 1988. i ime oporbene udruge kojoj je onomad pripadao njezin otac), ali i tada kratko, u prolazu. Razmjerno često spominjano ime je Karin, autoričino, ali i žene po kojoj joj je nadjenuto ime, Karin Eitel, koja je 1988. godine uhićena i mučena i čije je ispitivanje prikazivano na televiziji. I imena zemlje, Čilea, te naselja i gradova u kojima je, za djetinjstva Karin Cuyul, živovala njezina obitelj – Antofagasta, Quellón, Temuco, Castro…

Karin Cuyul u svom se prvencu ne doima društveno-politički angažiranom aktivisticom ni oporbenjakinjom koja je poželjela navijačko-uvjeravački iznijeti neke svoje prethodno utvrđene stavove i tako nas, eventualno, pridobiti na tu stranu.

Prema brojnim ustaljenim, formalno relevantnim parametrima što ih odrediše institucije moći, Čile današnjice zemlja je visokog standarda, stabilna, mirna prosperitetna, nekorumpirana, niske stope kriminala, gdje se živi dobro, a nerijetko će se čuti kako je posrijedi jedna od država u kojima je najpoželjnije skrasiti se. Gledanjem, međutim, ovoga filma, teško bismo pomislili da je tako. Karin Cuyul, doduše, nigdje izrijekom ne opovrgava maloprije navedeno, niti se čini da joj je namjera oponirati takvom mišljenju. No intimistički polazeći od sebe i svojih dvojbi, nevezanih izravno uz društveno-političko-ekonomsko stanje, na putovanju prostorima vlastita djetinjstva bilježi mnoštvo sumorno neprivlačnih slika ogoljelih krajobraza, napuštenih kostura građevina, prašnjavoga raslinja, negostoljubivih voda, neugodne klime, nezainteresirane čeljadi… Ktomu dobrim dijelom kroz staklo desnog stražnjeg prozora osobnog automobila, čiji crni, neosvijetljeni, plastični okvir dodatno nagrđuje i deromantizira vizure, a staklena prozorska brana naglašava emocionalnu izmještenost promatračice koja se, iako bi htjela, ne uspijeva povezati s onime što, pretpostavljeno, uzrokuje nostalgična bujanja i cvjetanja. “Ne znam što radim istražujući ruševine koje mi ništa ne govore”, komentira Cuyul dok automobilom prolazi ružnom i sablasnom Antofagastom.

Bez potrebe za pojašnjenjima, pripremama, identificiranjem i sličnime, snimke sadašnjice izmjenjuju se s arhivskim materijalima iz vremena njezina djetinjstva i onih starijih, što mahom bilježe oštre, nasilne, krvave ulične sukobe prosvjednika sa snagama vlasti. Posrijedi su pretežno VHS materijali iz privatnih, osobnih arhiva, izblijedjele, razliveno-krupnopikselizirane slike koji, osim nemilim sadržajima, i samom slikovnom kakvoćom doprinose dojmu odbojnosti.

Karin Cuyul u svom se prvencu ne doima društveno-politički angažiranom aktivisticom ni oporbenjakinjom koja je poželjela navijačko-uvjeravački iznijeti neke svoje prethodno utvrđene stavove i tako nas, eventualno, pridobiti na tu stranu. Usredotočena na sebe i svoje roditelje, polazeći od vlastitih razmišljanja jedinke koja nastoji razumjeti sebe i pronaći svoje mjesto u okolini, smirenom, nenametljivom, nepretencioznom dosljednošću koja nije dosadno metodična, pa gotovo i samozatajnom (iako je riječ o autodokumentarcu) prigušenošću ostvarila je djelo tiho potresnoga učinka i aktivizma koje će u gledatelja što se našao na odgovarajućoj valnoj duljini uzburkati mnoge pobude.

"Priča o mojem imenu" / "Story of My Name" / "Historia de mi nombre"

O FILMU:

Scenarij i režija: Karin Cuyul
Producenti: Joséphine Schroeder, Dominga Sotomayor Castillo i Ana Alice de Morais
Direktor fotografije: Felipe Bello
Montaža: Nicolás Tabilo i Catalina Marín
Zemlje podrijetla: Čile / Brazl
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 78 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Belushi” – Posrtanje s vrha svijeta

Dokumentarni film "Belushi" (2020) redatelja R.J. Cutlera donosi priču o pokojnom glumcu i komičaru Johnu Belushiju.

Al Jazeera Balkans: Filmovi o koronavirusu i jugoslavenskoj cenzuri

Na ovotjednom programu Al Jazeere Balkans između ostalog su filmovi o koronavirusu i jugoslavenskoj cenzuri.

Diplomirala prva generacija polaznika Nove škole dokumentarnog filma

Riječki Filmaktiv uspješno je završio prvu godinu održavanja pilot-projekta Nova škola dokumentarnog filma.

36. Nagrade za dokumentarni film IDA: “Crip Camp” najbolji dokumentarac, Garrett Bradley naj-redatelj

Na 36. Nagradama za dokumentarni film "Crip Camp" je proglašen najboljim dokumentarcem, Garret Bradley redateljem.

Al Jazeera Balkans: Filmovi o koronavirusu u američkim tvornicama, radikaliziranim mladim Mađarima te posljednji nastavak serijala “Black France”

Al Jazeera Balkans ovog tjedna prikazuje filmove o koronavirusu, radikaliziranim mladim Mađarima te posljednji nastavak serijala "Black France".

Dva hrvatska dokumentarca u natjecateljskom programu 32. Filmskog festivala u Trstu

Dva hrvatska dokumentarca prikazat će se u natjecateljskom programu 32. Filmskog festivala u Trstu.

Top 10: Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine

Ovo su najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net.

“Once the Dust Settles” – Selfie na poprištu katastrofe

Johna Appela kroz film "Once the Dust Settles" vode empatija i dobrodušnost, uz razumijevanje nemoći da se promijeni ono što se dogodilo.

Otvorene prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”

Otvorene su prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”.

Al Jazeera Balkans: Drugi nastavci filmova “Generacija ’68” i “Nedjelja 13.” te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana

Ovotjedni program AJB-a donosi druge nastavke filmova "Generacija '68" i "Nedjelja 13." te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana.