Recenzije13. Subversive Film Festival: "Epicentar" - Pisanje u pokretu

13. Subversive Film Festival: “Epicentar” – Pisanje u pokretu

|

O obale Kube udarali su, katkad se o njih i razbijali mnogi gorostasni valovi. Među onima što se izrijekom spominju u “Epicentru” / “Epicentro” (2020) austrijskog redatelja Huberta Saupera, nadahnutom knjigom “Energija i utopija” (2014) Johannesa Schmidla, to su trgovina robljem, kolonizacija, globalizacija moći i Kubanska revolucija pod vodstvom Fidela Castra. Uokviren snimkama prskavog srazivanja velebnih valova s lukobranima Havane, “Epicentar” se uvelike nadaje pisanjem u pokretu (kinemato-grafija) malokad mirnom kamericom u ruci autora koji zdušno, s prisnim zanimanjem amaterskog zanesenjaka nastoji uhvatiti i predstaviti određene zasječke života u proturječjima nabijenom glavnom gradu današnje Kube. Film je ove godine osvojio Veliku nagradu žirija u međunarodnoj konkurenciji dokumentarnog filma na Sundance Film Festivalu, a proglašen je i najboljim austrijskim filmom na Viennaleu.

Jednom od istaknutijih polaznih točaka ističe se pozornost posvećena Europljanima slabije, a Amerikancima i Kubancima vrlo poznatoj epizodi iz kubansko-američke povijesti. Onom u kojoj su SAD 1898. g., nakon eksplozije američkog bojnog broda Maine u havanskoj luci, oslobodili Kubu od Španjolaca i poluslužbeno je učinili vlastitom kolonijom te zaboli prvi američki barjak na prekomorsko tlo. Otprilike istovremeno izumljen je i film, kinematografija. Sredstvo za stvaranje i prikazivanje snova, ali i mȍra, a isto tako i lažnih, fabriciranih istina.

Sauperov potez, vidimo, nije neambiciozan, no izvedbom i rezultatom ne opterećuje veličinom zahvata i filozofsko-svjetonazorskog zamaha. “Epicentar” se doista oslanja na krupna pitanja o društvenom ustroju, civilizacijskim dosezima i ljudskoj naravi, a tomu – iz nekog kuta mjereno – pristupa gotovo lakonski površnim odnosom prema istraživanju, argumentiranju, činjeničnom potkrepljivanju. Austrijski autor ne trudi se čak ponuditi ni osnovne podatke o ljudima na ekranu – ne doznajemo ni imena nekih protagonista, a kamoli čime se, primjerice, bave. Ne znamo li otprije kako izgleda, nećemo biti obaviješteni o tomu da je, primjerice, jedan od sugovornika u domovini zvjezdano slavan – kubanski Disney – autor animiranih filmova i crtač Juan Padrón. Isto tako, tek pretkraj filma saznat ćemo da je dotle neidentificirana bjeloputa protagonistica Oona Chaplin, unuka Charlesa, Charlieja Chaplina. Prije toga prvotno ćemo biti navedeni na pomisao da je riječ o samohranoj majci crnoputih mališana, poslije i da je trajno, boemski nastanjena u siromaškim četvrtima Havane. U tomu će nas demantirati tek naknadno, izvanfilmsko informiranje, u kojem, uz malčice više sreće ili truda, možemo otkriti i da je Oona Chaplin u Havanu tom prilikom (dio djetinjstva doista jest provela na Kubi) došla ponajprije zbog sudjelovanja u Sauperovu filmu.

Svjestan svoje problematične pozicije svojevrsnog turista i eksploatatora egzotičnih resursa, Sauper s kamericom u ruci lunja Havanom i okolicom te na polju sipke dramaturgije pabirči prizore, situacije, ljude što mu zapnu za oko.

Svjestan svoje problematične pozicije svojevrsnog turista i eksploatatora egzotičnih resursa, Sauper s kamericom u ruci lunja Havanom i okolicom te na polju sipke dramaturgije pabirči prizore, situacije, ljude što mu zapnu za oko. Mahom one smještene u ruinirane, zapuštene, oljuštene gradske vedute i stambene interijere običnih Havanaca, gdjekad suprotstavljene besprijekorno uređenim i ulaštenim, najsuvremenijim lifestyle zdanjima s pet i više zvjezdica, u gradskom pročelju ulickanom za turističku konzumaciju. Poočito dopušta da se film gradi i razvija sam od sebe, a ne po kakvom čvrsto zadanom planu, no nasreću osjećaj za razlikovanje zanimljivog od nezanimljivog dobro ga služi. Ovom prigodom osobito u izboru samonametnutih protagonistica, dviju crnoputih osnovnoškolki, iznimno šarmantnih, neposrednih, živih djevojčica s kojima je razvio srdačno prijateljski odnos i koje, kao i drugi dulje prisutni sudionici, uistinu plijene pozornost. Same po sebi, ali i zbog Sauperova srdačnoga pristupa koji složena pitanja što ih pobuđuje cjelina, boji neuobičajenom humanošću i toplinom, bez umjetnih sladila, koja će se mnogokomu učiniti neodoljivima.

"Epicentar" / "Epicentro"
Scenarij, režija i kamera: Hubert Sauper
Producenti: Martin Marquet, Daniel Marquet, Gabriele Kranzelbinder i Paolo Calamita
Montaža: Yves Deschamps i Hubert Sauper
Glazba: Zsuzsanna Várkonyi i Maximilian Turnbull
Zemlje podrijetla: Austrija / Francuska
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 109 minute

Povezani tekstovi

13. Subversive Film Festival: Dokumentarcima protiv pandemije

Marko Stojiljković donosi osvrt na dokumentarni program nedavno završenog 13. Subversive Film Festivala.

“Masterclass” predavanje Sergeja Dvorcevoja – Odnos igranog i dokumentarnog

Restart i Subversive Film Festival organiziraju "online masterclass" predavanje jednog od najzanimljivijih suvremenih redatelja, Sergeja Dvorcevoja.

“Space Dogs” najbolji dokumentarac 13. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada Wild Dreamer u zagrebačkom kinu Kinoteka, u subotu navečer završen je filmski dio 13. Subversive Festivala.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

22. ZagrebDox: “Čovjek lavina” – Nema čovjeka koji nema ritma

Unatoč ograničenjima, "Čovjek lavina" (2025) redateljice Slobodanke Radun ostaje dragocjen i emotivan dokumentarac.

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.
Scenarij, režija i kamera: Hubert Sauper<br> Producenti: Martin Marquet, Daniel Marquet, Gabriele Kranzelbinder i Paolo Calamita<br> Montaža: Yves Deschamps i Hubert Sauper<br> Glazba: Zsuzsanna Várkonyi i Maximilian Turnbull<br> Zemlje podrijetla: Austrija / Francuska<br> Godina proizvodnje: 2020.<br> Trajanje: 109 minute13. Subversive Film Festival: "Epicentar" - Pisanje u pokretu