O obale Kube udarali su, katkad se o njih i razbijali mnogi gorostasni valovi. Među onima što se izrijekom spominju u “Epicentru” / “Epicentro” (2020) austrijskog redatelja Huberta Saupera, nadahnutom knjigom “Energija i utopija” (2014) Johannesa Schmidla, to su trgovina robljem, kolonizacija, globalizacija moći i Kubanska revolucija pod vodstvom Fidela Castra. Uokviren snimkama prskavog srazivanja velebnih valova s lukobranima Havane, “Epicentar” se uvelike nadaje pisanjem u pokretu (kinemato-grafija) malokad mirnom kamericom u ruci autora koji zdušno, s prisnim zanimanjem amaterskog zanesenjaka nastoji uhvatiti i predstaviti određene zasječke života u proturječjima nabijenom glavnom gradu današnje Kube. Film je ove godine osvojio Veliku nagradu žirija u međunarodnoj konkurenciji dokumentarnog filma na Sundance Film Festivalu, a proglašen je i najboljim austrijskim filmom na Viennaleu.
Jednom od istaknutijih polaznih točaka ističe se pozornost posvećena Europljanima slabije, a Amerikancima i Kubancima vrlo poznatoj epizodi iz kubansko-američke povijesti. Onom u kojoj su SAD 1898. g., nakon eksplozije američkog bojnog broda Maine u havanskoj luci, oslobodili Kubu od Španjolaca i poluslužbeno je učinili vlastitom kolonijom te zaboli prvi američki barjak na prekomorsko tlo. Otprilike istovremeno izumljen je i film, kinematografija. Sredstvo za stvaranje i prikazivanje snova, ali i mȍra, a isto tako i lažnih, fabriciranih istina.
Sauperov potez, vidimo, nije neambiciozan, no izvedbom i rezultatom ne opterećuje veličinom zahvata i filozofsko-svjetonazorskog zamaha. “Epicentar” se doista oslanja na krupna pitanja o društvenom ustroju, civilizacijskim dosezima i ljudskoj naravi, a tomu – iz nekog kuta mjereno – pristupa gotovo lakonski površnim odnosom prema istraživanju, argumentiranju, činjeničnom potkrepljivanju. Austrijski autor ne trudi se čak ponuditi ni osnovne podatke o ljudima na ekranu – ne doznajemo ni imena nekih protagonista, a kamoli čime se, primjerice, bave. Ne znamo li otprije kako izgleda, nećemo biti obaviješteni o tomu da je, primjerice, jedan od sugovornika u domovini zvjezdano slavan – kubanski Disney – autor animiranih filmova i crtač Juan Padrón. Isto tako, tek pretkraj filma saznat ćemo da je dotle neidentificirana bjeloputa protagonistica Oona Chaplin, unuka Charlesa, Charlieja Chaplina. Prije toga prvotno ćemo biti navedeni na pomisao da je riječ o samohranoj majci crnoputih mališana, poslije i da je trajno, boemski nastanjena u siromaškim četvrtima Havane. U tomu će nas demantirati tek naknadno, izvanfilmsko informiranje, u kojem, uz malčice više sreće ili truda, možemo otkriti i da je Oona Chaplin u Havanu tom prilikom (dio djetinjstva doista jest provela na Kubi) došla ponajprije zbog sudjelovanja u Sauperovu filmu.
Svjestan svoje problematične pozicije svojevrsnog turista i eksploatatora egzotičnih resursa, Sauper s kamericom u ruci lunja Havanom i okolicom te na polju sipke dramaturgije pabirči prizore, situacije, ljude što mu zapnu za oko.
Svjestan svoje problematične pozicije svojevrsnog turista i eksploatatora egzotičnih resursa, Sauper s kamericom u ruci lunja Havanom i okolicom te na polju sipke dramaturgije pabirči prizore, situacije, ljude što mu zapnu za oko. Mahom one smještene u ruinirane, zapuštene, oljuštene gradske vedute i stambene interijere običnih Havanaca, gdjekad suprotstavljene besprijekorno uređenim i ulaštenim, najsuvremenijim lifestyle zdanjima s pet i više zvjezdica, u gradskom pročelju ulickanom za turističku konzumaciju. Poočito dopušta da se film gradi i razvija sam od sebe, a ne po kakvom čvrsto zadanom planu, no nasreću osjećaj za razlikovanje zanimljivog od nezanimljivog dobro ga služi. Ovom prigodom osobito u izboru samonametnutih protagonistica, dviju crnoputih osnovnoškolki, iznimno šarmantnih, neposrednih, živih djevojčica s kojima je razvio srdačno prijateljski odnos i koje, kao i drugi dulje prisutni sudionici, uistinu plijene pozornost. Same po sebi, ali i zbog Sauperova srdačnoga pristupa koji složena pitanja što ih pobuđuje cjelina, boji neuobičajenom humanošću i toplinom, bez umjetnih sladila, koja će se mnogokomu učiniti neodoljivima.