PočetnaRecenzije13. Subversive Film Festival: "Epicentar" - Pisanje u pokretu

13. Subversive Film Festival: “Epicentar” – Pisanje u pokretu

|

O obale Kube udarali su, katkad se o njih i razbijali mnogi gorostasni valovi. Među onima što se izrijekom spominju u “Epicentru” / “Epicentro” (2020) austrijskog redatelja Huberta Saupera, nadahnutom knjigom “Energija i utopija” (2014) Johannesa Schmidla, to su trgovina robljem, kolonizacija, globalizacija moći i Kubanska revolucija pod vodstvom Fidela Castra. Uokviren snimkama prskavog srazivanja velebnih valova s lukobranima Havane, “Epicentar” se uvelike nadaje pisanjem u pokretu (kinemato-grafija) malokad mirnom kamericom u ruci autora koji zdušno, s prisnim zanimanjem amaterskog zanesenjaka nastoji uhvatiti i predstaviti određene zasječke života u proturječjima nabijenom glavnom gradu današnje Kube. Film je ove godine osvojio Veliku nagradu žirija u međunarodnoj konkurenciji dokumentarnog filma na Sundance Film Festivalu, a proglašen je i najboljim austrijskim filmom na Viennaleu.

Jednom od istaknutijih polaznih točaka ističe se pozornost posvećena Europljanima slabije, a Amerikancima i Kubancima vrlo poznatoj epizodi iz kubansko-američke povijesti. Onom u kojoj su SAD 1898. g., nakon eksplozije američkog bojnog broda Maine u havanskoj luci, oslobodili Kubu od Španjolaca i poluslužbeno je učinili vlastitom kolonijom te zaboli prvi američki barjak na prekomorsko tlo. Otprilike istovremeno izumljen je i film, kinematografija. Sredstvo za stvaranje i prikazivanje snova, ali i mȍra, a isto tako i lažnih, fabriciranih istina.

Sauperov potez, vidimo, nije neambiciozan, no izvedbom i rezultatom ne opterećuje veličinom zahvata i filozofsko-svjetonazorskog zamaha. “Epicentar” se doista oslanja na krupna pitanja o društvenom ustroju, civilizacijskim dosezima i ljudskoj naravi, a tomu – iz nekog kuta mjereno – pristupa gotovo lakonski površnim odnosom prema istraživanju, argumentiranju, činjeničnom potkrepljivanju. Austrijski autor ne trudi se čak ponuditi ni osnovne podatke o ljudima na ekranu – ne doznajemo ni imena nekih protagonista, a kamoli čime se, primjerice, bave. Ne znamo li otprije kako izgleda, nećemo biti obaviješteni o tomu da je, primjerice, jedan od sugovornika u domovini zvjezdano slavan – kubanski Disney – autor animiranih filmova i crtač Juan Padrón. Isto tako, tek pretkraj filma saznat ćemo da je dotle neidentificirana bjeloputa protagonistica Oona Chaplin, unuka Charlesa, Charlieja Chaplina. Prije toga prvotno ćemo biti navedeni na pomisao da je riječ o samohranoj majci crnoputih mališana, poslije i da je trajno, boemski nastanjena u siromaškim četvrtima Havane. U tomu će nas demantirati tek naknadno, izvanfilmsko informiranje, u kojem, uz malčice više sreće ili truda, možemo otkriti i da je Oona Chaplin u Havanu tom prilikom (dio djetinjstva doista jest provela na Kubi) došla ponajprije zbog sudjelovanja u Sauperovu filmu.

Svjestan svoje problematične pozicije svojevrsnog turista i eksploatatora egzotičnih resursa, Sauper s kamericom u ruci lunja Havanom i okolicom te na polju sipke dramaturgije pabirči prizore, situacije, ljude što mu zapnu za oko.

Svjestan svoje problematične pozicije svojevrsnog turista i eksploatatora egzotičnih resursa, Sauper s kamericom u ruci lunja Havanom i okolicom te na polju sipke dramaturgije pabirči prizore, situacije, ljude što mu zapnu za oko. Mahom one smještene u ruinirane, zapuštene, oljuštene gradske vedute i stambene interijere običnih Havanaca, gdjekad suprotstavljene besprijekorno uređenim i ulaštenim, najsuvremenijim lifestyle zdanjima s pet i više zvjezdica, u gradskom pročelju ulickanom za turističku konzumaciju. Poočito dopušta da se film gradi i razvija sam od sebe, a ne po kakvom čvrsto zadanom planu, no nasreću osjećaj za razlikovanje zanimljivog od nezanimljivog dobro ga služi. Ovom prigodom osobito u izboru samonametnutih protagonistica, dviju crnoputih osnovnoškolki, iznimno šarmantnih, neposrednih, živih djevojčica s kojima je razvio srdačno prijateljski odnos i koje, kao i drugi dulje prisutni sudionici, uistinu plijene pozornost. Same po sebi, ali i zbog Sauperova srdačnoga pristupa koji složena pitanja što ih pobuđuje cjelina, boji neuobičajenom humanošću i toplinom, bez umjetnih sladila, koja će se mnogokomu učiniti neodoljivima.

"Epicentar" / "Epicentro"
Scenarij, režija i kamera: Hubert Sauper
Producenti: Martin Marquet, Daniel Marquet, Gabriele Kranzelbinder i Paolo Calamita
Montaža: Yves Deschamps i Hubert Sauper
Glazba: Zsuzsanna Várkonyi i Maximilian Turnbull
Zemlje podrijetla: Austrija / Francuska
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 109 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

[FOTOGALERIJA] Dodjela 5. Nagrade Dokumetar

Fotogalerija s dodjele 5. Nagrade Dokumetar, održane 18. lipnja 2024. godine u zagrebačkom Dokukinu KIC.

“The Last Dragon” – Pseudodokumentarnost za široke mase

U novom tekstu "Dokumentiranja fikcije" provjerit ćemo kako pseudodokumentarni film funkcionira kada mu se da komercijalna svrha.

Preminuo filmski kritičar Tomislav Čegir

Filmski kritičar Tomislav Čegir preminuo je 18. lipnja, u 55. godini života.

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".
Scenarij, režija i kamera: Hubert Sauper<br> Producenti: Martin Marquet, Daniel Marquet, Gabriele Kranzelbinder i Paolo Calamita<br> Montaža: Yves Deschamps i Hubert Sauper<br> Glazba: Zsuzsanna Várkonyi i Maximilian Turnbull<br> Zemlje podrijetla: Austrija / Francuska<br> Godina proizvodnje: 2020.<br> Trajanje: 109 minute13. Subversive Film Festival: "Epicentar" - Pisanje u pokretu