“Kao prvo i najočitije, ‘Vjetar. Dokumentarni triler’ nije dokumentarni triler. To je posve običan dokumentarni film u koji je ubačeno ponešto dramatične glazbe odsvirane na violini”, razmjerno ljutito ustvrđuje filmska kritičarka Zoe Aliano u svom osvrtu za online mjesečnik East European Film Bulletin. Ako se i ne slažemo s vrijednosnom kvalifikacijom procjene, njezino zapažanje duhovito formulira jedan od temeljnih recepcijskih doživljaja, u gledatelja pobuđen izvrsnim naslovom koji, htjeli-ne htjeli, nemalo određuje početni stav i očekivanja.
“Vjetar. Dokumentarni triler” / “The Wind. A Documentary Thriller” / “Wiatr. Thriller dokumentalni” (2019) poljskog redatelja Michała Bielawskog trilerske ugođaje neizvjesnosti i burkovitosti uistinu ponajprije iznuđuje glazbom (ne samo na violini), dok se prikazani događaji uglavnom ne doimaju takvima, niti se razvijaju, progrediraju u trilerskom smislu narušavanja ravnoteže i stvaranja napetosti. Štoviše, upravo suprotno jednoj od uporišnih definicija trilera, one po kojoj se u njemu balans narušava tijekom filma, a ne na početku, jedan od dva najdojmljivija prizora remećenja balansa – onaj u kojemu poljskim dijelom Tatra bjesni rušilačka oluja – dan je na samom početku, prije špice filma.
Izazvano, bit će, svojevrsnim osjećajem namagarčenosti, nezadovoljstvo Zoe Aliano, vjerojatno i podosta drugih, nije teško shvatiti i uvažiti kao posve relevantnu reakciju. No nije li čar filma Bielawskog i u takvom poigravanju i izazivanju? I ne možemo li njegov film gledati i doživljavati zamislivši ga pod kakvim drugim naslovom, npr. “Poljske Tatre, 2019.”, da posegnemo za najbanalnije neutralnim?
Osim što, strogo gledano, “Vjetar. Dokumentarni triler” iznevjeruje obećanje iz naslova, iznevjeruje i premisu u kojoj, tekstualnim zapisom u špici, na retorički jakom mjestu, naviješta da će se film uvelike baviti utjecajem vjetra halny, što više puta godišnje zapuhne Tatre, na psihičko stanje stanovništva toga kraja. A to početno – dok u slici gledamo impresivne snimke oluje, nerijetko i kućno-amaterske, što naglašava učinak neposredne opasnosti – potkrepljuje izvanprizornim zvučnim dokuzapisima poziva hitnoj službi u kojima pojedinci najavljuju samoubojstvo, prijavljuju nasilno ponašanje ili stradanje bližnjih.
Uokviren dvama prizorima razornih naleta halnyja, “Vjetar. Dokumentarni triler” osebujna je, ugođajno snažna skica dijelova nekih (tipičnih?) života u planinskom, ruralnom kraju poljske regije Podhale, poetizirana podjednakim pridavanjem pozornosti ljudima, običnim osobenjacima, i herzogovski impresivno moćnoj, postojanoj, stamenoj, nedokučivoj i nepredvidljivoj prirodi.
Neizvjesnost i napetost protrilerskoga ugođaja i psihoze Bielawski, međutim, postiže neuobičajenim omjerom onoga što prikazuje i onoga što izostavlja, ponovno građenom na osnovama očekivanoga i neočekivanoga. Primjerice, nakon što jedan od troje protagonista, zbijen, energičan djedak bijeloga brka, doživi manji srčani udar (baš dok su ga snimali!), bilježi se njegov posjet liječniku, no o daljnem razvoju stanja u tom smislu, poslije – ni bijele! Isto tako, ni slovom nije pojašnjeno čemu on uz rub šume postavlja improviziranu vjetrenjaču. I jesu li svi oni mališani uz njega djeca mu ili unučad? Nije, također, rečeno ni u kojem se mjestu događa većina zbivanja, a nismo upoznati čak ni s imenima protagonista – spomenutim starčićem, pjesnikinjom koja ljubi šumu i djelatnicom hitne pomoći, kojima je protagonistički gotovo pridodan meteorolog što samuje negdje u planini.
Uokviren dvama prizorima razornih naleta halnyja, “Vjetar. Dokumentarni triler” osebujna je, ugođajno snažna skica dijelova nekih (tipičnih?) života u planinskom, ruralnom kraju poljske regije Podhale, poetizirana podjednakim pridavanjem pozornosti ljudima, običnim osobenjacima, i herzogovski impresivno moćnoj, postojanoj, stamenoj, nedokučivoj i nepredvidljivoj prirodi. Kao i zanimljive osobe koje prati, a čiju tihu svojeglavost dodatno naglašava ili luči filmskim postupcima, ni ne pokušavajući nešto objasniti, i Bielawski dosljedno prti neku vlastitu prtinu. Tjera po svom pouzdajući se, da kažemo, u vodstvo unutarnjeg glasa, vjerujući u istraživačku igru kao neodvojivu sastavnicu stvaralačke ozbiljnosti.