Recenzije"The Euphoria of Being" - Svi mogu plesati

“The Euphoria of Being” – Svi mogu plesati

|

Ljubljanska Hiša strpnosti (Kuća tolerancije) bio je posljednji veliki filmski festival na ovim prostorima, prije no što je kompletni festivalski život zaustavila pandemija COVIDA-19, prebacivši ga dijelom u online sferu. Festival se tradicionalno održao od 1. do 6. ožujka u prostoru ljubljanskog Mini teatera koji vode agilni Robert Waltl i Ivica Buljan. Samo par dana kasnije trebalo je u Ljubljani biti održano 22. izdanje Festivala dokumentarnega filma iza kojeg stoji umjetnički direktor LIFFE-a Simon Popek, ali je otkazano poput njegova CRO-pandana (šifra: ZagrebDox) i prebačeno za lipanj.

Iako je riječ o priredbi čiji je koncept blizak zagrebačkom Festivalu tolerancije s kojim su Waltl & Co. u jednom periodu surađivali, jer je programski akcent također stavljen na židovske teme (u sklopu Mini teatera djeluje i Judovski kulturni center), kuratorsko kormilo njegova ovogodišnjeg šestog po redu izdanja preuzeo je autor ovog teksta. Zato bi moj osvrt na jedan od prikazanih doksa, “The Euphoria of Being” / “A létezés eufóriája” (2019) u režiji Mađarice Réke Szabó, dio čitatelja mogao promatrati u diskursu stanovite pristranosti, napisanom po svako-svoga-konja-hvali modelu. Iako dokumentarni segment Hiše strpnosti obuhvaća tek manji dio njena programa. No već tada se u zraku osjećala korona-euforija, pa bi Švicarac David Vogel koji je na festivalu predstavio svoj fini doks “Shalom Allah” (2019) odjurio u WC oprati ruke kirurškom preciznošću, svaki put nakon što je bio s Waltlom na manje od metar distance, jer je potonji navukao gadnu prehladu vodeći uz Ljubljanicu svog psa po ledenoj kiši. Na sreću, nije bio COVID-19 pozitivan.

Zato ima neke proklete simbolike da salon Mini teatera krasi voluminozno platno Lovre Artukovića, s hiperrealističnim figurama Waltla i Buljana, jedva ugurano u taj minijaturni prostor, progutavši čitav njegov zid, od poda do stropa. I Szabó poput Artukovića uspostavlja krajnje prisni odnos s Realnim, u akcentu naglašene taktilnosti, što dokumentarni film u svojoj prirodi jest ili bi možda trebao biti, bez obzira na sve njegove kontaminacije i hibridne intervencije. Samo što slikarski atelje autorica zamjenjuje prostorom u kojem mlada plesačica Emese Cuhorka uvježbava koreografiju nazvanu “Sea Lavender” s 90-godišnjom Évom Fahidi koja je preživjela Auschwitz-Birkenau. U toj koreografij, Fahidi pokušava plesom ispričati i egzorcirati vlastitu tragediju. I sama Réka Szabó profesionalno se bavi plesom, kao ravnateljica prestižnog plesnog teatra The Symptoms. Iako je biografski podaci često opisuju kao plesačicu i matematičarku.

Zato možda najdirljiviji ostaje trenutak u kojem Fahidi priča autorici kako je pogled na gole, mršave i prljave logorašice snažno i predugo utjecao na njen odnos prema ženskosti.

Inače, autoričin komad premijerno je prikazan u off programu Tjedan kritike lanjskog Filmskog festivala u Locarnu, u koji je uvršten i dokumentarni portret slavnog francuskog koreografa Jérômea Bela u režiji autorskog tandema Sima Katami & Aldo Lee (šifra: “Être Jérôme Bel”, 2019.). Upravo ekscentrični Bell inkarnira Cuhorkinu ideju da svi mogu plesati, pa tako i 90-godišnje bakice. Zato je Bel u svojim koreografijama često koristio plesače s Downovim sindromom, žene starije dobi i one prikovane za invalidska kolica. Za Bela i Cuhorku nije toliko bitna koreografija, već sam ples. Čak i preferiraju da plesači nemaju moć reprezentacije, odbijajući generičku čistoću baleta. Oni ih ne sude po njihovim sposobnostima i pedantnoj virtuoznosti pokreta, već vjeruju da svi mogu plesati. Njima nisu bitni ni izvrsnost, ni perfekcija pokreta.

Jer, kao što Belova ne-plesačica s amputiranom nogom nikad nije vjerovala da će jednog dana postati Giselle na daskama pariške Opere i izvesti pas de deux s renomiranim plesačem koji je nježnim pokretima diže iz njenih kolica, tako ni Fahidi nije vjerovala da će jednog dana plesom ispričati vlastitu kompleksnu tragediju i imati čak 77 nastupa na pozornicama Budimpešte, Berlina i Beča. Ali i tuđe tragedije, jer je u Auschwitz-Birkenau život izgubilo njenih 49 bližih i daljih rođaka. No, iako Cuhorku i Fahidi dijeli generacijski jaz, one se tijekom vježbi sve više zbližavaju. Toliko da im se figure počinju preklapati. Zato možda najdirljiviji ostaje trenutak u kojem Fahidi priča autorici kako je pogled na gole, mršave i prljave logorašice snažno i predugo utjecao na njen odnos prema ženskosti. “Možete li zamisliti miris?”, upitat će je Fahidi, uzimajući keks s tanjura, jer tog jutra nije doručkovala.

U idućoj sceni, ugledat ćemo je kako je Cuhorka tijekom vježbi gura u uredskoj stolici, pri čemu se Fahidi očito dobro zabavlja, ali i traži odgovore. Zašto otac nije evakuirao obitelj iz Mađarske prije no što su se stvari otele kontroli? Zašto su mu posao i profit bili važniji od obiteljske sigurnosti? Jer, ožiljci na duši ne znače da promjena nije moguća. Iako trauma nikad ne prestaje, pa zato o njoj ne treba previše razmišljati. U međuvremenu ostaje dovoljno vremena za poneki sretni trenutak. Zato je emotivna predanost Cuhorkina odnosa s plesačicom krajnje dirljiva.

"The Euphoria of Being" / "A létezés eufóriája"
Scenarij i režija: Réka Szabó
Producenti: Sara László, Marcell Gero i Réka Szabó
Direktorica fotografije: Claudia Kovács
Montaža: Sylvie Gadmer i Péter Sass
Glazba: Balázs Barna
Zemlja podrijetla: Mađarska
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 87 minuta

Povezani tekstovi

Objavljen prednominacijski popis Europske filmske akademije za naj-europski dokumentarac 2020. godine

Europska filmska akademija obznanila je skraćeni prednominacijski popis trinaest dokumentaraca za naj-dokumentarni film 2020. godine.

Predstavljen program 16. ZagrebDoxa

U Zagrebu je danas predstavljen program 16. ZagrebDoxa.

Odvažne i snažne ženske priče u fokusu brojnih dokumentaraca 16. ZagrebDoxa

Osobne priče odvažnih i snažnih protagonistica bit će prikazane u različitim programima ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

22. ZagrebDox: “Čovjek lavina” – Nema čovjeka koji nema ritma

Unatoč ograničenjima, "Čovjek lavina" (2025) redateljice Slobodanke Radun ostaje dragocjen i emotivan dokumentarac.

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.
Scenarij i režija: Réka Szabó<br> Producenti: Sara László, Marcell Gero i Réka Szabó<br> Direktorica fotografije: Claudia Kovács<br> Montaža: Sylvie Gadmer i Péter Sass<br> Glazba: Balázs Barna<br> Zemlja podrijetla: Mađarska<br> Godina proizvodnje: 2019.<br> Trajanje: 87 minuta"The Euphoria of Being" - Svi mogu plesati