ESPN nastavlja svoj dokumentarni život nakon megaludila “The Last Dancea” (Jason Hehir, 2020.), kojeg će po količini hypea i za ekran zalijepljenih gledatelja, realno teško itko skinuti s trona u nekoj bliskoj budućnosti. Osramoćeni biciklist Lance Armstrong imao je prije tri tjedna priliku u novoj sezoni uspješnog serijala “30 for 30” glumiti Jordana za siromašne (“Lance”, 2020.; Marina Zenovich), pretprošle nedjelje na program je pak aterirao i dokumentarac “Be Water” (2020) vijetnamsko-američkog redatelja Bao Nguyena, o prerano preminuloj borilačko-glumačkoj ikoni Bruceu Leeju (1940. – 1973.). Film je početkom godine imao svjetsku premijeru na Sundance Film Festivalu, bogme se vizura svijeta otad dobrano promijenila, toliko da dobar dio populacije već odavno želi arianagrandeovsku – next teleportaciju u 2021.
Stvari koje ovih dana vrište s naslovnica svih svjetskih medija – prosvjedi zbog rasne, posljedično i ekonomske nejednakosti u SAD-u, bile su aktualne i u doba Leejevih pokušaja proboja u holivudske studije. Iako dijete dobrostojećih roditelja, Bruce Lee je svejedno na vlastitoj koži morao trpjeti rasističke tendencije američkih producenata koji su Kinezima dodjeljivali stereotipne, crtićke sporedne uloge. One glavne, s bilo kakvim kineskim/azijskim predznakom, bile su rezervirane za bijelce, bjelje od snijega, poput Johna Wayna a.k.a. Džingis-kana u filmu “The Conqueror” (Dick Powell, 1956.). Okruglih deset godina kasnije od premijere Džingis Waynea, Lee napokon dobiva priliku zasjati na malom TV platnu kao Kato u serijalu “The Green Hornet” (1966. – 1967.). No, tek će početak sedamdesetih i povratak u Hong Kong BL-ja barem nakratko gurnuti prema glumačkoj stratosferi, kroz globalni uspjeh filmova “Na zmajevom putu” / “Way Of The Dragon” (Bruce Lee, 1972.) i “U zmajevom gnijezdu” / “Enter the Dragon” (Robert Clouse, 1973.).
I dok mit Bruca Leeja možemo uglavnom promatrati kroz what if naočale prerano preminulog, dječjeg izmaštanog borca protiv nepravde koji ekstremitetima ušutkava lokalne nasilnike, njegov kulturološki utjecaj teško je zanemariti. Za popularizaciju borilačkih vještina, točnije borilačkih filmova na Zapadu, najzaslužniji su upravo Bruce Lee (kasnije baklju preuzimaju Jackie Chan i Jel Li) i čuveni honkoški kung fu val 1970-ih, kojeg karakteriziraju pomno promišljene i koreografirane scene borbi, uglavnom jednostavna radnja te crno-bijela junak-zlikovac karakterizacija likova. Daleko od krvi, znoja i jeftine zabave za mase, razbijanje stereotipa i konačni empirijski dokaz da azijski glumac može uspješno nositi teret glavne uloge, i to kao klasični, uvjerljivi superjunak publici Zapada, vjerojatno je najveći doseg Brucea Leeja. Plodove svojeg teško izborenog statusa nije uspio dugo uživati, preminuvši u Hong Kongu 20. srpnja 1973. godine, najvjerojatnije uslijed alergijske reakcije na lijek protiv bolova Equagesic.
“Be Water” činovički popisuje najvažnije Leejeve profesionalne stanice, pa se moramo zadovoljiti u najbolju ruku s tek korektnim, ali štreberskim i sterilnim osvrtom na život slojevite individue koja je stereotipe jednakom snagom razbijala, kako pesnicama, tako i snagom filozofskog promišljanja vlastite okoline.
“Budi voda, prijatelju”, rekao je jednom Lee; snažan i prilagodljiv, smiren i moćan, sve u jednom. Šteta je stoga što je vijetnamsko-američki redatelj Bao Nguyen – i sam imigrantsko dijete ratnih izbjeglica koji su silom prilika emigrirali u SAD – izabrao kronološko-linearni pristup bez naročitih emotivnih amplituda i detaljnijeg seciranja BL-jeve filozofske strane osobnosti. Film će stoga Leejevim najvjernijim obožavateljima otkriti malo toga novoga, a casual gledatelje šaltanjem CV natuknica odvratiti od gledanja cijelog dokumentarca. Nguyenu u korist ne ide ni uvijek dobrodošlo promišljanje arhivskih bio-dokumentaraca izvan kutije, u ovom slučaju upotreba intervju-naracije umjesto klasike fiksiranih sugovorničkih glava.
“Be Water” tako činovički popisuje najvažnije Leejeve profesionalne stanice (rođen u San Franciscu, odrastao u Hong Kongu, dobiva par dječjih uloga, s osamnaest dolazi u San Francisco kako ne bi upadao u nevolje, pokušava uspjeti u Hollywoodu i za to vrijeme podučava borilačke vještine, kasnije se vraća u Hong Kong i tamo snima svoje najpopularnije filmove, umire prije konačnog rasplamsavanja karijere); dojam podižu poneki zanimljivi fakti i anegdote (rijedak iskaz Leejeve prve američke djevojke Amy Sanbo, zamjena djevojaka između prijatelja kako bi isprovocirali ondašnje rasiste…) i toplo prisjećanje žene i kćerke, Linde i Shannon koja čita glumčeva pisma.. Teško je ipak, poput daljnjeg what if Leejeva života i karijere, upitati se kako bi isti dokumentarac izgledao u rukama, recimo trenutno nama omiljenog bio-dokumentarista, Britanca Asifa Kapadije. Ovako se, bez dubljeg poniranja u psihu glavnog protagonista, moramo zadovoljiti u najbolju ruku s tek korektnim, ali štreberskim i sterilnim osvrtom na život slojevite individue koja je stereotipe jednakom snagom razbijala, kako pesnicama, tako i snagom filozofskog promišljanja vlastite okoline.
