S novom godinom pristigla je i prva najava programa najvećeg domaćeg festivala dokumentarnog filma, ZagrebDoxa. Kao svojevrsni headliner, izdvojen je dokumentarni film “Minding the Gap” (2018). Ne bez razloga, jer je ovaj debitantski dugometražni uradak mladog američkog redatelja kineskog podrijetla Binga Liua, na Sundance Film Festivalu odnio Posebnu nagradu žirija za dokumentarni prvijenac, a zatim se uz pedesetak drugih nagrada okitio i s tri Cinema Eye Honorsa, gdje je uz debitantsku nagradu osvojio i one za najbolju režiju i montažu. Kao šlag na tortu došla je prekjučerašnja nominacija 91. Oscara u kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma.
Riječ je o filmu longitudinalnog pristupa kakav smo primjerice vidjeli u dokumentarnom serijalu “Up” (Paul Almond i Michael Apted; 1964. -) ili igranom ostvarenju “Boyhood” (Richard Linkleter, 2014.). Bingov dokumentarac sniman je čak dvanaest godina i prati odrastanje autorovih prijatelja iz grada Rockforda u američkoj saveznoj državi Illinois, vezanih zajedničkom ljubavlju prema skateboardingu. Redom su to mladići iz obitelji radničke klase, upravo onakvih kakve su prije dvije godine u području tzv. Rust Belta dovele Donalda Trumpa na vlast. Jedan od glavnih protagonista, Zack Mulligan, pripadnik je niže bjelačke društvene klase, tzv. white trasha. Ovaj elokventni mladić, najveći filozof u društvu, čiji osmjeh razoružava na prepad, nije završio srednju školu, pa sada radi kao nekvalificirani krovopokrivač, previše pije i živi samostalnim životom vječnog dječaka. U prvim minutama filma otkrivamo i vijest o trudnoći njegove djevojke Nine, s kojom se nalazi u dugogodišnjoj toksičnoj i fizički nasilnoj vezi. Zack je tako prisiljen odrasti preko noći – neuspješno. Kako film odmiče, sve češće svjedočimo njegovom neobuzdanom duhu, dok na vidjelo izbije njegova nasilna priroda koja kao da se prenosi s koljena na koljeno, čemu Bing posvećuje velik dio pozornosti u filmu – Rockford je, naime, grad s jednom od najviših stopa obiteljskog nasilja u SAD-u.
Grijesi siromašnih otaca u začaranom krugu nastanjuju duše njihovih sinova, a nasilni obrasci tako rađaju i novo nasilje narednih generacija, sve dok fizičko i psihičko zlostavljanje ne postane pravilo i norma, gotovo neslužbeni kurikulum odgoja djece. “Danas bi se to nazvalo zlostavljanjem djeteta”, opisuje svoj odgoj Keire, crnac proganjan grižnjom savjesti uzrokovanom smrću oca nakon jedne od njihovih svađa. Bing ne propušta priliku prikazati zacjeljivanje rana mladog Afroamerikanca, makar i posthumno, iako ožiljci od traumi iz djetinjstva ne zarastaju lako. I sam 29-godišnji autor filma odrastao je u sličnom nasilnom kućanstvu agresivnog očuha, pa kad u jednoj od najupečatljivijih scena filma suoči svoju majku s tom činjenicom, svjedočimo slomljenoj ženi kojoj nasljeđe azijatske kulture ne dopušta vidjeti razmjere tragedije svojih zlostavljanih sinova. Bijeg od surove stvarnost Bing s prijateljima pronalazi na skejterskoj dasci lunjajući gradom, a jurnjava ulicama Rockforda pretvara se u nasušnu potrebu, jedinu istinsku strast sposobnu oplemeniti svakodnevicu mučne egzistencije. Bing većinu takvih scena snima izravno iz ruke, točnije sa skateboarda, čime graciozno dočarava učinke kratkotrajnih bljeskova slobode koje im donose bjegovi na četiri kotača – kao što je na gitari velikog folk glazbenika Woodyja Guthrieja pisalo “This machine kills fascists”, na Keireovoj dasci kao najočitiji manifest njegovog društva kočoperi se krilatica “This device cures heartache”.
Potresan, iskren, izravan i napravljen promišljeno s ljubavlju i nadom, “Minding the Gap” pripada najboljim ostvarenjima prošle godine, i ne samo u domeni dokumentarnog filma
Roditi se se crn, žut ili siromašan u Americi za posljedicu ima odrastati u začaranom krugu nasilnih obitelji, poentira redatelj, no “Minding the Gap” pruža i nadu kako se isto možda neće nužno ponoviti u slučajevima poput Bingovog ili Keireovog. U jednom razgovoru između njih dvojice, autor pita Keirea o učestalosti povreda na skejtu, na što mu ovaj odgovara: “I moj otac me povrijeđivao, a nikoga na svijetu ne volim više”. Ako vam od ovakve usputne iskrenosti emocija ne zastane knedla u grlu, pogrešno ste odrasli. Teško je zamisliti da bi mladići upravo u toj krhkoj fazi odrastanja, u kojoj se silno trude postati muškarcima, tako izravno otkrivali svoje emocije i izravno prekopavali po još uvijek tabuiziranim temama poput obiteljskog nasilja, pred kamerom nekog drugog filmaša. Upravo ta činjenica Liuovom filmu na koncu daje jedinstvenu kvalitetu i čini ga utoliko boljim, autentičnijim ostvarenjem. Potresan, iskren, izravan i napravljen promišljeno s ljubavlju i nadom, “Minding the Gap” pripada najboljim ostvarenjima prošle godine, i ne samo u domeni dokumentarnog filma. Nevjerojatno je koliko uspješno Bing uspijeva zaraziti gledatelja svojim osjećajima prema protagonistima kroz devedesetak minuta svog debitantskog filma: radujemo se njihovim uspjesima, suosjećamo s traumama i nedostaju nam dugo nakon što smo film odgledali. Možda iz razloga jer dobivamo osjećaj kako je od sveg nasilja i besperspektivnosti socijalnog taloga ipak jača nada. Ne čudi stoga da je i bivši predsjednik Barack Obama, čovjek koji je upravo na političkoj poruci nade izmijenio sliku Amerike, “Minding the Gap” izdvojio na listu svojih omiljenih filmova 2018. godine. Postoji nemala mogućnost da se pritom i upitao o razlozima okretanja leđa njegovoj političkoj opciji od strane pojedinaca poput onih iz Rockforda.