Grace Jones, jamajkanska pjevačica, glumica i supermodel slavu je stekla u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, a danas ju na početku svojih životnih sedamdesetih prati reputacija neuništive ikone koja se odupire starenju na načine gotovo protivne zdravom razumu. Hrvatska je publika ovu najegzotičniju Bond djevojku imala priliku vidjeti uživo na pozornici pulskog amfiteatra na spektakularnom otvaranju festivala Dimensions, gdje je zabezeknula posjetitelje istovremeno se krećući pozornicom i bokovima vrteći hulahop. Riječ je o vjerojatno jedinoj baki na svijetu sposobnoj za takve akrobacije. Sličnim podvizima sada možemo svjedočiti i u filmu “Grace Jones” / “Grace Jones: Bloodlight and Bami” (2017) koji će 21. prosinca doživjeti svoju hrvatsku premijeru u zagrebačkom kinu Europa. Riječ je o uratku britanske redateljice Sophie Fiennes, poznate po dva odlična dokumentarca s jednom od najvećih svjetskih filozofskih zvijezda, Slavojem Žižekom: “Pervertitov vodič kroz film” / “The Pervert’s Guide to Cinema” iz 2006. te nastavkom “Pervetitov vodič kroz ideologiju” / “The Pervert’s Guide to Ideology” nastalom šest godina kasnije. Autoričin najnoviji film, međutim, nema mnogo zajedničkog s ovim dokumentarcima, već na neki način pokušava špijunirati divu u nasumičnim epizodama njezinog života kako bi probio opnu javne maske i dospio do prave žene koja se iza nje skriva.
Nažalost, u ovom pogledu film ne uspijeva u svojoj namjeri, niti blizu. Grace je konstantno svjesna kamere i u svakom kadru pa premda ne stavlja masku sa svojih nastupa, zadržava neke druge ili ih na mjestu izmišlja. Bilo da je riječ o obiteljskim večerama u rodnoj Jamajci, telefonskim svađama sa suradnicima Slyjem Dunbarom i Robbiejem Shakespeareom, vožnjama po svjetskim metropolama ili inim interakcijama, gledatelj ima osjećaj kao da je ubačen usred nečega čemu nije i nema potrebu biti dijelom. Razgovori vođeni teškim naglascima ili stranim jezicima djelomično su zanimljivi tek ukoliko iz njih uspijevamo destilirati autentične natruhe prave osobe ispod nebrojenih pozerskih slojeva poznate pjevačice. “I’m human, man! I’m human!”, objašnjava razočarana Grace u spomenutom razgovoru s basistom Robbiejem, no malo toga doista ljudskog pronalazimo u ovom neuspjelom dokumentarnom portretu snimanom čak pet dugih godina. Jones u svakom trenutku nastupa s gardom glumice igranog filma, a i u svakodnevnim situacijama svojom pojavom i držanjem djeluje neprirodno, čak nadljudski. Vjerojatno bismo stoga kao gledatelji bili zadovoljniji da se Sophie Fiennes odlučila za drugačiji pristup, snimanje klasičnog biografskog dokumentarca s arhivskom građom i relevantnim sugovornicima, koji bi se prisjetili najvažnijih životnih postaja žene jednako impozatne energijom koliko i fizičkom građom. Arhiva je u slučaju Jonesove neupitno bogata i bila bi kudikamo sretnije rješenje od izabranog vérité pristupa, koji ovdje ne uspijeva prodrijeti u sferu privatnog i osobnog, a što bi mu u osnovi trebala biti glavna i jedina zadaća.
“Bloodlight and Bami” nažalost neće biti poslastica čak ni obožavateljima Grace Jones, a nekmoli prosječnom gledatelju namjerniku koji će se s njim susresti.
“Bloodlight and Bami” ne otkriva nam točno u kojem se trenutku radnja koju pratimo odvija, iako se može zaključiti da grabi i cijelo desetljeće unazad, s obzirom na materijal snimljen za vrijeme studijskog stvaranja albuma “Hurricane” izdanog 2008. godine. Film donosi i obilje izvedbi s Graceinih koncerata i upravo su to najbolje minute ovog dvosatnog dokumentarca. Čut ćete tako uvijek upečatljivu “Slave to the Rhythm”, “La Vie en Rose” i “This Is Life” montiranu dijelom s nastupa, a dijelom u studiju dok Jones snima vokale, kao i druge vrhunce njezine karijere. Ipak, svaki osobniji izlet van glazbenih voda osuđen je na propast jer Jones jednostavno ne dopušta proboj dugogodišnje brušenog oklopa. Najintimnija otkrića iz “Bloodlight and Bami” odnose se na njezinog (po)djeda Mas P-ija čije je nasilje, da ne otkrivamo previše, ostavilo psihičke tragove na Grace, ali i utjecalo na nju kao izvođačicu. Sve je to nedovoljno za ambiciozijeg gledatelja naviklog na niz dojmljivih dokumentaraca biografskog žanra proteklih godina, kojeg će ovakav filmski pristup vjerojatno dovesti do različitih nivoa frustracija.
Ukratko, Grace Jones zaslužila je filmsku posvetu koja će bolje prenijeti njezinu veličinu, utjecaj i zasluge na filmsko platno. Srećom, još je i više nego dovoljno vitalna i snažna da takav film stigne i doživjeti. “Bloodlight and Bami” nažalost neće biti poslastica čak ni njezinim obožavateljima, a nekmoli prosječnom gledatelju namjerniku koji će se s njim susresti.