Zamislite situaciju da vam jednog prohladnog jutra, upravo dok po stosedmiprokletiput popravljate isluženu mulu od kopirke, na posao bane golobrada četa mladeži jedne od radikalnijih hrvatskih političkih opcija i kaže: “Ostavite sve što radite! Morate poći s nama, ali ne brinite se – vratit ćete se na posao za nekoliko dana”. Vjerojatno biste u tim trenucima i promrljali nešto u stilu: “Imam zakorene bokserice koje su starije od vaših prištavih reinkarnacija. Aj šetajte žuko!”. Pogled na svježe odmašćene rumunjske verzije svima srcu dragih kalaša, međutim, ograničio bi vam vokabular na sasvim razumljivi uscik: “Dobro, gdje treba potpisat’?”
Karikiranje je to, naravno, situacije koja se u stvarnosti i jest dogodila prije četrdesetak godina, kada su prokomunistički i tvrdolinijaški Crveni Kmeri 1975. godine došli na vlast u azijskoj Kambodži. U sljedeće četiri godine (1975-1979), Pol Pot – Brat Broj Jedan – i njegova uska, ali u povijesti čovječanstva rijetko svirepo-metodična kohorta, hladnokrvno je pobila ili izgladnila oko 2 milijuna svojih sunarodnjaka.
Željevši stvoriti besklasno i uniformirano društvo, vodstvo Crvenih Kmera jednostavno je pozatvaralo bolnice, škole i tvornice te uz zabranu novca kao platežnog sredstva i ukidanje privatnog vlasništva, u ekspresnom vremenu vlastitu državu vratilo u ledeno doba. Većina gradskog stanovništva – među njima i cijela sila doktora, inženjera i intelektualaca – bilo je raspoređeno na stotinama nehumanih poljoprivrednih radnih kampova, ostavljeno na milost i nemilost nediskriminirajućim dnevnim normama koje ni obični i već prekaljeni seljaci nisu bili sposobni ispunjavati….
Bez svake sumnje, “Slika koja nedostaje” katarzično je ostvarenje za redatelja Panha, koji je početak kmerske vladavine dočekao kao 13-godišnji dječačić. “Sve počinje čistoćom, a završava mržnjom”, kaže Panh za početak vladavine osloboditelja, koje na ulicama Phnom Penha nisu dočekivali s naročitim ushitom i zadovoljstvom.
“Slika koja nedostaje” / “The Missing Picture” / “L’image manquante” (2013), kambodžanskog redatelja Rithyja Panha, trebala je biti na rasporedu trećeg dana 11. Human Rights Film Festivala, ugurana točno iza projekcije dokumentarca “Čistači” i našeg predviđenog intervjua s redateljem Konstantinosom Georgosisom.
I da, iako smo “Sliku koja nedostaje” već i prije početka festivala dobrano podcrtali izmišljenim rozim markerom, u početku je uspoređujući (pogrešno!) sa sličnim “Marwencolom” (2010), teško se bilo hrvati s racionalnim crvom koji je uporno trubio: “Dobro, sve je super i sve je za pet, ali kad ćeš u skorašnjem razdoblju imati ponovno priliku pričati s grčkim redateljem?” Odluka je u konačnici donijeta, a “Slika koja nedostaje” odgođena za neka bolja vremena…
I onda, Božjom providnošću – za one koji vjeruju, a za ostale pukim spletom okolnosti, od vodstva festivala ubrzo doznajemo gotovo nestvarnu vijest: “Slika koja nedostaje” je, uslijed tehničkih poteškoća, premještena na kasniji termin u četvrtak. Renman, Ne mreš bolivit. Fade to black…
Iako je 11. Human Rights Film Festival obilovao uglavnom besprijekorno odabranim nefikcijskim naslovima, “Slika koja nedostaje” uvjerljivo je otpuhala konkurenciju i, barem u našoj knjizi, odnijela titulu najboljeg dokumentarnog naslova nedavno završenog festivala. Smješten u doba crvenokmerskih čistki, Panhovo esejističko remek-djelo, uz dosad neviđene koncepcijske elemente (lutke od gline izrađene od strane umjetnika Saritha Manga) i vlastitu kontemplativnu naraciju (izgovara glumac Jean-Baptiste Phou, koscenarist Christophe Bataille), vjerno dočarava jedno od najgorih i najsramotnijih razdoblja ljudske povijesti.
Koliko je samo truda trebalo uložiti u izradu svakog kamenčića, osobe (uglavnom bezizražajnog i tupog pogleda), bolničkog kreveta ili drveta za vjernu rekonstrukciju Panhovog izgubljenog djetinjstva? A opet, Sarith Mang je uspio u onome što nikome dosad nije pošlo za rukom – u nedostatku bilo kakvih video-zapisa iz tog dehumanizirajućeg vremena – ovaj umjetnik rekonstruirao je i svjetskom auditoriju napokon iz prvog reda prikazao razmjere ondašnje crvenokmerske uništavajuće hobotnice.
“Slika koja nedostaje” zasigurno je katarzično ostvarenje za redatelja Panha, koji je početak kmerske vladavine dočekao kao 13-godišnji dječačić. “Sve počinje čistoćom, a završava mržnjom”, kaže Panh za početak vladavine osloboditelja, koje na ulicama Phnom Penha nisu dočekivali s naročitim ushitom i zadovoljstvom.
Smješteni u jedan od ondašnjih poljoprivrednih logora, kambodžanski redatelj i njegova obitelj iz prve ruke mogli su svjedočiti grandioznosti borbe za komunističke ideale, poput velikodušne raspodjele hrane (250 grama na 16 ljudi), nemogućih radnih uvjeta (12-satno radno vrijeme) ili jednostavno – kažnjavanja smrću raadi najobičnijih sitnih prijestupa.
Panh je stvorio dirljivo i vizualno-estetsko dokumentarno remek-djelo te uz “Čin smaknuća”, bez ikakve sumnje, istaknuo kandidaturu za najbolji film 2013. godine. Radi se o još jednom u nizu upozoravajućih celuloidnih antropoloških studija o ljudskoj kvarljivosti i ideološko-dogmatskoj uniformiranosti. Maksimi “društvo je iznad pojedinca”, sve dok pojedinaca koje i čine to isto društvo – više ne bude.
“Slika” je napokon dala glas milijunima potlačenih, poniženih, obespravljenih, nepodobnih… Ubijenih… Dala je glas onoj mrtvoj djevojčici koja je od gladi usred noći dozivala svoje roditelje. Dala je glas i Panhovom ocu koji je radije okončao svoj život da više ne bi morao trpjeti daljnja poniženja. Dala je i glas svim onim profesorima, intelektualcima, doktorima i radničkoj klasi, koji su tiho i bez prevelike pompe nakon mraka smaknuti hladnim oružjima. Meci su u to vrijeme bili preskupi…
“Slika koja nedostaje” jedan je od najboljih filmova 2013. godine. Jednostavno i bez okolišanja. Pogledajte Panhov dokumentarac čim budete u prilici. Da, toliko je dobar…