Ove godine obilježavamo pedesetu obljetnicu predsjedničke kampanje i, u konačnici, atentata na Roberta Kennedyja, brata jednog od najkarizmatičnijih američkih predsjednika, JFK-a, čija je vlastita karizma nadahnula dobar dio cijele jedne generacije Amerikanaca u mogućnosti nekog boljeg svijeta. Tim se povodom Netflix oglasio četverosatnom dokumentarnom serijom “Bobby Kennedy for President” (2018) o usponu ove sjajne političke zvijezde, u periodu koji do danas ostaje jednim od najturbulentnijih u povijesti Sjedinjenih Američkih Država i šire.
Autorica serije je Dawn Porter, poznata po režiji hvaljenih političkih dokumentaraca kao što su “Gideon’s Army” (2013) i “Trapped” (2016), a u “Bobby Kennedy for President” pristup joj je takav da svaku jednosatnu epizodu posvećuje određenom razdoblju. Tako uvodno poglavlje prati Bobbyjev rad na vođenju bratove predsjedničke kampanje, zatim i djelovanje u njegovoj administraciji na poziciji državnog odvjetnika. Druga epizoda najvećim je dijelom posvećena Robertovoj kampanji za mjesto u Senatu, vođenom zalaganjima za okončanje rata u Vijetnamu, građanska prava i borbi protiv siromaštva. Tek treći sat zapravo pokriva ono što je u naslovu serije obećano, a to je sama predsjednička kampanja 1968. godine. Ujedno je i riječ o najboljoj epizodi gdje svjedočimo konačnoj Kennedyjevoj preobrazbi iz pomalo politički nezgrapnog lika u superzvijezdu koju na ulicama dočekuju rijeke razdraganih ljudi. Koliko je Robert bio blizu Ovalnog ureda potkraj šezdesetih, svjedoči voice-over nekog, vjerojatno televizijskog priloga na samom početku serije: “Nijedan Amerikanac u dvadesetom stoljeću nije imao više šanse postati predsjednikom od Roberta Francisa Kennedyja.”
No, kako je njegovu obitelj pratila aura privilegije i pomazanja za sudbonosnu ulogu, jednako tako bili su i ukleta dinastija. Tako je i Bobby, poput brata Johna pet godina ranije, 5. lipnja 1968., nakon osvojenih predizbora u Kaliforniji, na vrhuncu vala koji ga je nosio u Ovalni ured Bijele kuće, pao od metka 24-godišnjeg palestinskog atentatora Sirhana Sirhana u kuhinji losanđeleskog hotela The Ambassador.
Četvrta epizoda pomalo je suvišan izlet u ono što je uslijedilo nakon Kennedyjeve smrti. Robert kao dosadašnji glavni protagonist biva nasilno izbačen iz priče, koju preuzima njegov savjetnik Paul Schrade, također ranjen u napadu, a koji se godinama trudi dokazati kako Sirhan nije bio jedini atentator te večeri. Ovdje serija skreće u područje teorija zavjere i kriminalističkog preispitivanja koje odudara od povijesno-političke tematike koja je prethodne nastavke činila iznadprosječnim televizijskim sadržajem. Iako spomenuti završni zaokret donekle umanjuje konačnu ocjenu cjelokupnog proizvoda, svi zainteresirani za ovo uzbudljivo poglavlje američke povijesti naći će i više nego dovoljno razloga za uživanje u seriji koja osim historijskog praćenja događaja, nudi uvid i u ono što su Sjedinjene Države mogle postati da je Robert Kennedy postao 37. američki predsjednik. Kasnije Hubert Humphrey nije bio dovoljno jak kandidat za suprotstavljanje Richardu Nixonu, a svi znamo u kojem je smjeru povijest nakon toga bila primorana skrenuti.
Nijedan Amerikanac u dvadesetom stoljeću nije imao više šanse postati predsjednikom od Roberta Francisa Kennedyja.
Iako Porter za potrebe filma ne razgovara s članovima Kennedyjeve obitelji, sugovornici su redom njegovi bliski suradnici koji uz obilno korištenje arhivske građe i kućnih filmova produbljuju uvid u Bobbyjevu ljudskost, a neki od njih, poput kongresmena Johna Lewisa, u određenim trenucima i jedva suzdržavaju suze prisjećajući se gotovo mesijanskog političara. Upravo takvi dijelovi materijala mogu pojasniti snagu vjere u drugačiju budućnost koju je Kennedy predstavljao, a koja je u srži glavna tema ovog serijala.
Kritike na pomalo hagiografski Robertov portret u seriji vjerojatno su opravdane. Pretjerana usredotočenost na vrline mlađeg brata Kennedy, razvidna je iz prikaza njegovog dirljivog citiranja Eshila u govoru nakon atentata na Martina Luthera Kinga mlađeg. No, samo nekoliko dana prije no što i sam bude ubijen, javnost će saznati da ga je upravo Kennedy dao prisluškivati pet godina ranije. Ipak, danas kada takozvani slobodni svijet vode ovakvi kakve imamo, takav portret je možda prijeko potreban kako bismo u budućnosti možda više vjerovali i ulagali u ideale poput ove političke platforme nade prije pedeset godina.