Početna Recenzije "I'll Be Gone in the Dark" - Izađi na svjetlo

“I’ll Be Gone in the Dark” – Izađi na svjetlo

-

Kad je dvostruko nominirana oskarovka Liz Garbus (“The Farm: Angola, USA”, “What Happened, Miss Simone?”) od HBO-a na stol dobila završni rukopis knjige “I’ll Be Gone in the Dark”, do tog trenutka nije znala tko ili što stoji iza akronima EAR (East Area Rapist), ONS (Original Night Stalker) i nadimka Golden State Killer. Dobar dio Amerikanaca također. Autorica budućeg bestsellera Michelle McNamara preminut će prije završnog čina svoje opsesivne potrage za čovjekom koji je godinama umicao ruci pravde, počinivši tijekom 1970-ih i 1980-ih trinaest ubojstava, pedeset silovanja i nebrojeno mnogo provala diljem američke Zapadne obale. Njegovo ime – Joseph James DeAngelo – danas je poznato nemjerljivo širem krugu javnosti, upravo zahvaljujući naporima pokojne autorice, umirovljenih detektiva, true crime entuzijasta i napretku tehnologije koji je kroz DNK analizu šireg obiteljskog stabla omogućio hvatanje jednog od najvećih američkih zločinaca u povijesti.

McNamarinu knjigu veću od života u true crime zajednici sada je trebalo dostojno prenijeti na male ekrane, a izbor je pao na prekaljenu američku dokumentaristicu Liz Garbus koja u svojim filmovima – kao svojevrsni student ljudskog ponašanja – s istinskim zanimanjem i bez senzacionalizma korača umovima vlastitih protagonista. HBO je još početkom 2018. godine kupio prava na ekranizaciju knjige, a ove nedjelje prikazana je posljednja epizoda istoimenog mini-serijala “I’ll Be Gone in the Dark” (koredatelji Myles Kane, Josh Koury i Elizabeth Wolff; 2020.), koji također nosi Grabusin koscenaristički te izvršno-producentski potpis. Može se bez ustezanja reći da je Garbus kao showrunner projekta, isporučila dokumentarni proizvod zavidne kvalitete. No, možda i još važnije u kontekstu preminule McNamare, američka redateljica i njene kolege uspjeli su na filmsku vrpcu prenijeti duh i smisao spisateljičine jedine ukoričene ostavštine, koja uz ogromnu dozu empatije daje mirno utočište i glas brojnim DeAngelovim žrtvama.

Ako se vratimo dvije godine unazad, možda ćete se prisjetiti mini-serijala “Unmasking a Killer” (2018), koji do najgroznijih detalja prati Golden State Killerov krvavi pir pitomim kalifornijiskim predgrađima. Uz McNamarinu knjigu, bio je to prvi konkretni susret s ubojicom za dobar dio američke populacije. Ovaj bivši osramoćeni policajac (uhvaćen u krađi čekića i limenke smjese za tjeranje pasa) minuciozno je planirao svoje napade, pažljivo birajući žrtve i vrijeme napada. DeAngelo nije bio impulzivan, a često bi ostajao na poprištu zločina prezalogajiti ili popiti pivu iz žrtvinog frižidera. Kroz godine i praksu evoluirao je od običnog kradljivca, silovatelja pa do svirepog i sadističkog ubojice, nakon neuspjelog kućnog napada u Goleti, okrugu Sante Barbare, potkraj 1979. godine. GSK-ov dotadašnji m.o. otprije je dokumentiran: maskiran upada žrtvama u kuću, potom ih pod prijetnjom smrću veže isključivo na licu mjesta pronađenim materijalima te siluje, a njihove partnere ostavlja u susjednoj prostoriji s naslaganim posuđem na leđima. Svaki zvuk njihovog micanja, prijetio je DeAngelo, značio bi kraj životnog puta za oboje. U završnoj etapi svojeg nasilnog orgijanja, ovo je obećanje ispunio dvoznamenkasti broj puta. Sve ovo, uz dodatni pečat svjedočenja njegovih žrtava –  jedno od gnjusnijih: žena koju je kao djevojčicu zaskočio dok je u vlastitoj kući svirala klavir – i dobrim postotkom dosad nepoznatih detalja, nudi i serijal “I’ll Be Gone in the Dark”.

Zašto je onda Golden State Killer uglavnom plovio ispod radara američke javnosti, dok su naslovnice zauzimali neusporedivo manje plodne ubojice poput Zodiac Killera ili Son of Sama? Odgovor na to pitanje možda najprije treba tražiti u nekoordiranosti tamošnjih policijskih uprava (Ted Bundy, primjerice), ali i specifičnom povijesnom razdoblju sedamdesetih i osamdesetih, koje na silovanje nije gledalo današnjim rigoroznim očima. Kad, dakle, svemu ovome dodate i tehnologiju te znanost na svojim počecima, odnosno namjerno zataškavanje kaznenih djela zbog očuvanja cijena nekretnina, DeAngelova dugogodišnja anonimnost ne treba previše čuditi.

Michele McNamara opsesiju upreže u kočiju istine, a predatorsku energiju prividne moći nad drugim ljudskim bićem poništava onom obnavljajućom, preživjelih žrtava.

Iz tog zaborava ga je, malo po malo, paragraf po paragraf, tekst po tekst na svojem čitanom true crime blogu True Crime Diary, okupljalištu jednakih opsesivnih tc junkieja, počela čupati upravo Michelle McNamara, supruga komičara i glumca Pattona Oswalta. Michellin pitak, uzbudljiv i osoban stil pisanja, koji čitatelje drži na rubu stolice, nije promakao ni urednicima Los Angeles Magazinea. Samo jedan članak u LAM-u“In the Footsteps of a Killer” – zapalio je plamen zanimanja javnosti za ubojicu koji do tog trenutka više od dva desetljeća nije okrvavio ruke. Je li umro prirodnom ili nasilnom smrću? Ili je završio u zatvoru? Nije valjda da će sva ova potraga završiti u slijepoj ulici? Nitko nije mogao biti siguran. Lov na ubojicu nastavili su McNamara i mala, ali vrijedna grupica građana-detektiva, uz pomoć planine spisa osiguranih od strane onih pravih, umirovljenih, s kojima je Michelle kroz godine uspostavila blizak odnos pun povjerenja. Nakon senzacionalnog uspjeha članka u LA Magu, McNamara brzinski dobiva ponudu za pisanje knjige, koju zbog prerane smrti ne uspijeva samostalno dovršiti.

“I’ll Be Gone in the Dark” od ostalog recentnog štanceraja true crime dokumentaraca, izdvaja više stvari. Prije svega duboko inteligentno, osobno poniranje bez rukavica i forsiranja, do najskrivenijih unutarnjih pretinaca, de facto glavne protagonistice Michelle McNamare, materijalizirano kroz snen, pomalo proganjajući voice-over Amy Ryan koja čita odabrane ulomke knjige. Kroz njih upoznajemo osobu koja opsesiju upreže u kočiju istine, a predatorsku energiju prividne moći nad drugim ljudskim bićem poništava onom obnavljajućom, preživjelih žrtava. McNamara je svjesna da zbog opsega i važnosti istrage ne smije stati. Čak i kad bi htjela. Čak i pod cijenu vlastitog zdravlja. Često i nauštrb obiteljskih odnosa s mužem i malom kćerkom, kako više puta doznajemo kroz lijepo on screen grafičko rješenje korespondencije s Pattonom. Kako se rok predavanja konačnog rukopisa polako bliži kraju, a istraga sve češće zapinje u slijepim rukavcima, tako i Michelle u svojem očaju koji sve brže i upornije počinje kucati na vrata, postaje svjesna da knjigu neće stići završiti na vrijeme. Sve do trenutka kad zbog smrtonosne kombinacije raznih lijekova, to više nikad ni fizički neće biti u stanju napraviti.

“I’ll Be Gone in the Dark” intervjue sa žrtvama, Paytonom i Michellinim suradnicima često isprepliće pomno odabranim interijernim detaljima kojima kamera prolazi švenkovima ili zumiranjima, dok u pozadini slušamo odmjerenu, nikad pretencioznu glazbu primjerenu prikazanim kadrovima. Za dodatnu dozu raznolikosti, uz standardnu dozu arhivskog materijala, ubačene su i lijepe infografike koje doprinose kompletnom razumijevanju problematike, poput dekodiranja DeAngelovog obiteljskog DNK stabla. A kad Aimee Mann, glazbenica i spisateljičina prijateljica, početak svake epizode obogati svojom obradom Cohenovog “Avalanchea”, ne možete se bar na trenutak ne poistovjetiti s dušom koju kao da prepoznajete iz nekog drugog života. Serijal ipak pati od povremenih problema s ritmom (Garbus potpisuje dvije epizode, ostali autori četiri), trajanje je bez problema moglo biti svedeno na četiri epizode, a ni katarza posljednje ne donosi toliko željeni završni emocionalni punch. Pa ipak, teško je trenutno na televiziji pronaći seriju ili film koji će s vama ostati danima nakon gledanja. “I’ll Be Gone in the Dark” takav mnogima nedosanjani učinak, postiže impresivnom lakoćom.

“One day soon, you’ll hear a car pull up to your curb, an engine cut out. You’ll hear footsteps coming up your front walk. Like they did for Edward Wayne Edwards, twenty-nine years after he killed Timothy Hack and Kelly Drew, in Sullivan, Wisconsin. Like they did for Kenneth Lee Hicks, thirty years after he killed Lori Billingsley, in Aloha, Oregon.

“The doorbell rings.

“No side gates are left open. You’re long past leaping over a fence. Take one of your hyper, gulping breaths. Clench your teeth. Inch timidly toward the insistent bell.

“This is how it ends for you.

“‘You’ll be silent forever, and I’ll be gone in the dark,’ you threatened a victim once.

“Open the door. Show us your face.

“Walk into the light.”

– Michelle McNamara, “I’ll Be Gone in the Dark”

"I'll Be Gone in the Dark"

O FILMU:

Režija: Liz Garbus, Myles Kane, Josh Koury i Elizabeth Wolff
Scenarij: Liz Garbus i Michelle McNamara
Producenti: Kate Barry i Elizabeth Wolff
Direktor fotografije: Thorsten Thielow
Montaža: Erin Barnett, Jawad Metni i Alyse Ardell Spiegel
Glazba: Philip Sheppard
Zemlja podrijetla: SAD
Godina proizvodnje: 2020.
Broj epizoda i trajanje: 6 / cca. 350 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Top 10: Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine

Ovo su najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net.

“Once the Dust Settles” – Selfie na poprištu katastrofe

Johna Appela kroz film "Once the Dust Settles" vode empatija i dobrodušnost, uz razumijevanje nemoći da se promijeni ono što se dogodilo.

Otvorene prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”

Otvorene su prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”.

Al Jazeera Balkans: Drugi nastavci filmova “Generacija ’68” i “Nedjelja 13.” te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana

Ovotjedni program AJB-a donosi druge nastavke filmova "Generacija '68" i "Nedjelja 13." te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana.

Top 10: Najbolji dokumentarni filmovi 2020. godine

Marko Stojiljković donosi svoju listu najboljih dokumentarnih filmova 2020. godine.

Preminuo Michael Apted, redatelj serijala “Up”

Poznati britanski dokumentarist Michael Apted, najpoznatiji po kultnom serijalu "Up", preminuo je u četvrtak u svom losanđeleškom domu.

Otvorene prijave za 68. Martovski festival

Otvorene su prijave za 68. Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma - Martovski festival.

“I Walk” – Odsebljeno putovanje u srce tame

Jørgen Leth u novom filmu "I Walk" / "Jeg går" (2019) dočarava neveselu stranu svoga psihofizičkoga stanja posljednjih desetak godina.

Al Jazeera Balkans: “Generacija ’68” i “Bugarski san”

Na programu AJB-a ovog će se tjedna između ostalih prikazati i dokumentarci "Generacija '68" Nenada Puhovskog "Bugarski san" Srđana Šarenca.

“Family Romance, LLC” – Samozavaravanje, plaćeno i neplaćeno

U dosadašnjim osvrtima "Family Romance, LLC" ocijenjen je u rasponu od "slabiji Herzogov film" do "jedan od najintrigantnijih u autorovu opusu".